Balkan je oduvijek bio sjecište imperija i tlo borbe za njihovu prevlast, ali je uvijek bio samo periferija tih imperija. Stoga nije začuđujuće da su čak i u vrijeme Jugoslavije, jedinom periodu povijesti kada je Balkan predstavljao autonomni centar politike, gospodarstva i kulture, mnogi ljudi na Balkanu bili skloni doživljavati sebe i svoje okruženje kao dio neke veće zemlje ili bloka.
Dr. Sanja Tepavčević, postdoktorska istraživačica i predavačica na Poslovnom sveučilištu u Budimpešti i Sveučilištu Eötvösa Loránda u Budimpešti. Privatna arhiva
Tako su, temeljeno na prethodnim povijesnim iskustvima, stanovnici zapadnih te jugo-zapadnih dijelova bivše Jugoslavije osjećali kulturnu bliskost s Centralnom i Zapadnom Europom, dok su, s druge strane, stanovnici jugo-istoka bivše zemlje osjećali svoju kulturnu bliskost s Rusijom i Bizantom, ili s Osmanskim carstvom i današnjom Turskom. Kako su ove samopercepcije, osim zemljopisnih, imale i religijske temelje, one su uvjetovale balansiranost vanjske politike Jugoslavije izmedju socialističkog i kapitalističkog bloka, kao i liderstvo u Pokretu Nesvrstanih. Poslije Hladnoga rata i tijekom raspada socijalističkog bloka, podjele na Balkanu su se ponovile diljem granica nekadašnjih imperija. Ta dijeljenja i danas traju. Dok se interesi današnjih velikih sila prema Balkanu barem vidljivo nisu promjenili, razlika u njihovom pristupu i djelovanju na taj prostor značajna je, pogotovo u usporedbi s prethodnim periodima povijesti.
Političke, sigurnosne i gospodarske institucije trenutačno prisutne na Balkanu
Na Balkanu su danas prisutne gotovo sve ‘zapadne’ institucije: Slovenija i Hrvatska su članice sigurnosne Sjevernoatlantske alijanse – NATO-a, gospodarsko-političke zajednice Europske unije – EU, a Slovenija je članica i zone slobodnog kretanja Schengen, kao i Europske monetarne unije - EMU. Na sličan način na Balkanu su danas zastupljene i ‘ne-zapadne’ institucije: Srbija je od 2012. kandidat za članstvo u EU, a istodobno, pored Crne Gore, jedina zemlja izvan Zajednice Neovisnih Drzava – ZND koja ima Dogovor o slobodnoj trgovini s Rusijom. Srbija, također, trenutačno vodi pregovore o slobodnoj trgovini s još druge dvije zemlje članice Euroazijske unije, Bjelorusijom i Kazahstanom. Osim toga, od 2013. Srbija, kao i Bosna i Hercegovina od 2003., ima Ugovor o slobodnoj trgovini s Turskom. Istodobno, Srbija, Bosna i Hercegovina, i Crna Gora su članice Centralno-europske zone slobodne trgovine - CEFTA, koja broji još pet članica. Sva ova članstva govore o kontinuitetu povijesnih i kulturnih veza Balkana, kako s centrima bivših imperija, tako i s drugim perifernim državama Europe.
Kako funkcionira propaganda radikalnih ideja
Treba naglasiti da u oblasti gospodarstva EU ima znatno veći utjecaj na Balkan negoli Rusija, i pogotovo Turska. Naime, dok se, primjerice, trgovinska bilanca između EU i Srbije i Bosne i Hercegovine u prethodne četiri godine računala u milijunima eura, trgovinska bilanca između ove dvije zemlje i Rusije računala se u tisućama eura. Slična situacija je i s inozemnim direktnim investicijama. Prema informacijama Razvojne agencije Srbije - RAS, Srbija je u prethodne četiri godine primila najviše direktnih investicija iz Italije i Njemačke, dok su investicije iz Rusije bile na trećem mjestu. U istom periodu u Bosni i Hercegovini Rusija je, prema podacima Bosansko-hercegovačke agencije za promociju investicija - FIPA, bila na četvrtom mjestu, dok su ispred nje bile Austrija, Srbija, i Hrvatska. I ipak to govori o relativno bitnom gospodarskom utjecaju Rusije na Balkanu. Istodobno, sličan argument nije primjenljiv na Hrvatsku, gdje su, prema podacima Croatiaweek.com, zemlje čije su tvrtke najviše invstirale u Hrvatsku starije članice EU: Austrija, Italija, Njemačka i Nizozemska.
Pozitivni i negativni gospodarski utjecaji EU i Rusije na Balkanu
Dok članstva balkanskih zemalja u različitim sigurnosnim i gospodarstvenim institucijama odražavaju kako afinitete političko-gospodarstvenih centara prema Balkanu, tako u određenoj mjeri i afinitete balkanske periferije prema tim političko-gospodarskim centrima, članstvo u svakoj od međunarodnih institucija ima svoje prednosti i nedostatke za gospodarstvo. S jedne strane, cjelokupna politika EU u Sloveniji i Hrvatskoj povisila je onaj vidljivi dio standarda življenja, prvenstveno infrastrukturu i plaće. Ulazak Hrvatske u EU je također pozitivno utjecao na privlačnost Hrvatske kao turističke destinacije, što je povisilo i investicije u turizam u Hrvatskoj.
Sibirski umjetnik dovršio sliku Leonarda da Vincija
S druge strane, visoke plaće i porezi su natjerali mnoge krupne hrvatske tvrtke, kao sto su Agrokor i Nexe, da premjeste svoju proizvodnju u jeftinije susjedne zemlje - Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Slična situacija je i s tvrtkama iz Slovenije. Na taj način, Srbija i Bosna i Hercegovina su profitirale ulaskom Slovenije i Hrvatske u EU više nego same nove članice EU. Na sličan način, članstvom Srbije u Dogovoru o slobodnoj trgovini s Rusijom, uz samu Srbiju su profitirale i slovenske i hrvatske tvrtke, koje su prenijele svoju proizvodnju u Srbiju, te, kao što to uspješno radi slovenska tvrtka Gorenje, prema potrebi izvoze svoje proizvode u Rusiju s većim profitom negoli bi to mogle ostvariti direktnim izvozom iz Slovenije u Rusiju. Istodobno, ove tvrtke izvoze svoje proizvode iz Srbije na tržišta EU, uključujući tržišta Hrvatske i Slovenije.
Balansiranje Balkana između svjetskih i europskih političko-gospodarstvenih centara
Do sada su balkanske zemlje i njihove tvrtke nalazile načine da nedostatke svog periferijskog položaja pretvore u gospodarstvene prednosti, koristeći kulturnu i na njoj baziranu gospodarsku povezanost svojih susjeda s različitim političko-gospodarstvenim centrima. Uspoređujući balkanske zemlje s donekle sličnim drugim periferijskim državama, kao sto su Visegrad 4 (Mađarska, Slovačka, Češka, i Poljska) ili baltičke zemlje (Estonija, Litvanija, i Latvija), može se reći da ove zemlje baš zbog svoje više spomenute povijesno-kulturne raznolikosti imaju više potencijala za gospodarsko i politički profitabilno balansiranje između velikih sila, naravno, uz bar dva bitna uvjeta. Prvo, ta politika treba biti stvorena uz sudjelovanje i uzimajući u obzir interese svih balkanskih zemalja. Dakle, ključna je upravo suradnja kroz partnerstvo. Drugo, politika balansiranja ne smije sadržavati negativne elemente u odnosima s jednom velesilom prema drugoj velesili, kako je to bilo do sada. Drugim riječima, ona bi trebala biti inkluzivna koliko god je to moguće. Ovo bi, bez iznimke, išlo u korist svim zemljama u regiji. Ipak, glavno pitanje ostaje otvoreno: postoje li snage unutar samih zemalja u regijama koje prepoznaju ovaj potencijal i koje su spremne pokrenuti inicijativu?
Autor: Dr. Sanja Tepavčević, postdoktorska istraživačica i predavačica na Poslovnom sveučilištu u Budimpešti i Sveučilištu Eötvösa Loránda u Budimpešti
