ŠARENO DRUŠTVO - Ulazak sigurnosnog automobila često je mijenjao ishod utrke, neki su se njime poslužili kako bi došli do pobjede (Renault 2008. Singapur), a u posljednjih 25 godina utrke su postale gotovo nezamislive bez Mercedesa s lampama na krovu koji predvodi kolonu
Uvođenju sigurnosnog automobila u utrke Formule 1 u sezoni 1973. prethodio je niz nesreća. Roger Williamson podlegao je ozljedama zadobivenim na Zandvoortu u Nizozemskoj, a par mjeseci kasnije Clay Regazzoni doživio je stravičan sudar na Kayalamiju u Južnoj Africi.
U oba slučaja pravodobnu intervenciju spasilačkih ekipa ometali su ostali natjecatelji na stazi, a ni suci nisu uspijevali očistiti stazu od preostalih krhotina. Postalo je jasno da treba poduzeti nešto i to odmah.
Rješenje je ponudio Herbert Linge, nekadašnji vozač utrka koji je bio poznatiji kao dubler Stevea McQueena u filmu “Le Mans” nego po ostvarenim rezultatima. Linge tada test vozač Porschea i jedan od osnivača Sicherheitsstaffela (sigurnosne eskadrile) na njemačkim stazama, uspio je aktere F1 nagovoriti na uvođenje sigurnosnog automobila, ali njegov debi na utrci u Kanadi na stazi Motorsport park nije prošao najbolje.
Nakon sudara Francoisa Ceverta i Jodyja Schecktera u 32. krugu, na stazu je izašao sigurnosni automobil, ali Eppie Wietzes koji je bio za upravljačem žutog Porschea 914/6 malo se pogubio.
Wietzes se umjesto ispred vodećeg Jackiea Stewarta koji je otišao u boks, postavio ispred Howdena Ganleyja i time omogućio nekolicini vozača, među kojima i pobjedniku utrke Peteru Revsonu, da zarade krug prednosti. U vremenima kada se evidencija vodila ručno, sigurnosni automobil stvorio je pravi kaos i direktno utjecao na ishod utrke.
Kanadski vozač godinama kasnije stalno je ponavljao kako je samo slijedio upute direktora utrke s kojim je komunicirao putem radija, ali bilo je to dovoljno da sigurnosni automobil postane više iznimka nego pravilo.
U sljedeća dva desetljeća sigurnosni automobil bio je u nadležnosti organizatora utrke. Koji su se vodili mogućnostima i marketingom pa se na stazi moglo vidjeti doslovno svega.
Ranih 80-ih ulicama Monte Carla kolonu bolida usporavao je crveni Lamborghini Countach, u Brazilu su koristili Fiat Tempru, u Britaniji Ford Escort RS Cosworth, u Belgiji Porsche 911 GT2, u Argentini Renault Clio, a na Hungaroringu 1995. Tatra 613. Češka krstarica ostala je upamćena i po bizarnom incidentu u kojem je lakše stradao Taki Inoue.
Japanac je stao u prvom krugu i vatrogasnim aparatom uzetim od sudaca pokušao ugasiti vatru na bolidu Footworka iz kojeg je netom iskočio, no, završio je s nogama u zraku nakon što ga je pomela Tatra. Za Japanca, bio je to drugi incident te sezone.
Tri mjeseca prije u Monte Carlu u njegov bolid na subotnjem treningu zabio se legendarni Jean Ragnotti. Francuska reli legenda zaigrala se za upravljačem Clia Williams u kojem je vozio jednog od FIA delegata i kod bazena naletio na zaostali Footwork kojeg je šlepao kamion.
Od udarca bolid se prevrnuo, a nesretni Inoue koji je sjedio za upravljačem, ali nije bio vezan, završio je kod liječnika koji su mu zbog blažeg potresa mozga zabranili nastup u utrci.
Posebno mjesto u povijesti sigurnosnih automobila u F1 pripada Opel Vectri koja se koristila tijekom tragičnog vikend u Imoli 1994. u kojem su poginuli Roland Ratzenberger i Ayrton Senna. Talijanski vozač Massimiliano Angelelli kojem su u ruke dali serijsku izvedbu Opelove limuzine, na scenu je stupio odmah nakon starta tijekom kojeg je JJ Lehto ostao nepomičan, a na njega je punom brzinom naletio Pedro Lamy.
Oba vozača prošla su bez ozljeda, ali trebalo je očistiti raspršene dijelove bolida i sigurnosni automobil na stazi je ostao pet krugova. Angelelli se trudio, ali već nakon dva kruga Vectra je ostala bez kočnica. Sporost sigurnosnog automobila u sudskom procesu koji je podiglo talijansko tužiteljstvo, spominjala se kao jedan od mogućih razloga tragičnog izlijetanja Senne, no, iako je postojao problem hlađenja, a s njim i pad tlaka u gumama, daljnja istraga odbacila je to objašnjenje.
Konačno, konfuziji i neorganiziranosti koja je često dovodila u pitanje svrhu uporabe sigurnosnog automobila, stalo se na kraja početkom sezone 1992. kada FIA propisuje zaseban pravilnik. Sigurnosni automobili postaju obavezno službeno vozilo tijekom utrka s jasnim zadaćama i normama, a od 1996. ulogu službenog dobavljač sigurnosnih automobila preuzima Mercedes.
Mjesto za upravljačem AMG Mercedes CLK 550 prepušteno je Oliveru Gavinu tada 24-godišnjem Britancu kojem je propao vozački angažman u F1. Gavin je tri sezone bio desna ruka Charlieja Whitinga na stazi, a koliko je bio dobar svjedoči epizoda iz 1999. na kišom natopljenom Magny-Coursu.
brzina kojom je prošao šikanu nakon starta bila je prevelika za bolide F1 i uskoro je radio vezom dobio upozorenje da uspori, a u ponovnom prolazu vidio je pet bolida koji su završili pored staze povučeni brzinom sigurnosnog automobila. Željan pravih utrka Gavin se koncem 1999. posvetio američkom GT prvenstvu, a u godinama koje su slijedile nanizao je čak pet pobjeda u Le Mansu.
Na njegovo mjesto uskočio je Bernd Maylander, član tvorničke momčadi Mercedesa u DTM-u. Od prvog nastupa 2000. u Australiji do danas Maylander je propustio samo jednu utrku. Zbog ozljede nije ga bilo u Kanadi 2001. kada ga je zamijenio Švicarac Marcel Fassler.
Pregled
1973.
Na stazi Motosport Park zabilježena je prva uporaba sigurnosnog automobila u F1. Porsche 914/6 kojim je upravljao lokalni vozač utrka Eppie Wietzes u 5 krugova napravio je zbrku iz koje je najveću korist izvukao Peter Revson i došao do druge pobjede u karijeri.
1981.
Utrka u Monte Carlu startala je sa sat vremena zakašnjenja zbog požara u kuhinji hotela Loews i vodi koja je namočila asfalt u tunelu, a dodatna atrakcija utrke bio je crveni Lamborghini Countach u ulozi sigurnosnog automobila koju je obnašao još dvije godine.
1993.
Unatoč mjenjaču koji je ostao zaglavljen u šestoj Senna je prvi prošao ciljem, ali zbog silne publike na stazi nije uspio doći do boksa. Od najezde mase spasio ga je Roberto Aranha, vozač sigurnosnog automobila, Tempre koja je nedavno temeljito obnovljena
1993.
Pred svojom publikom Senna je proslavio pobjedu 37. pobjedu karijere vozeći se na vratima Fiat Tempre, sigurnosnom automobilu koji je imao dosta posla te godine. Utrku koja je krenula po kiši završilo je tek 12 od 25 vozača koliko ih se pojavilo na startu
1994.
Talijani su u Imoli među službenim vozilima imali Ferrari Testarossu, ali zbog marketinških razloga vozač sigurnosnog automobila Massimiliano Angelelli u ruke je dobio serijsku izvedbu Opel Vectre koja je već u drugom krugu SC režima ostala bez kočnica
1995.
Tatra 623 R bila je posebno pripremljena za stazu (V8 motor s 300 KS), ali nakon što je sigurnosni automobil pokosio Takija Inouea dok je pokušavao ugasiti požar na svom bolidu, FIA je odlučila uvesti nova pravila i godinu kasnije potpisan je ugovor s Mercedesom
1995.
Na stazi koja nosi ime Gilles Villeneuve slavio je Jean Alesi u Ferrariju s brojem 27. Bila je to prva i jedina pobjeda Francuza u F1 na njegov 31. rođendan, ujedno i posljednja za bolid s V12 motorom kakav je pokretao i sigurnosni automobil utrke Lamborghini Diablo
1996.
Nakon što je 1971. na 24 sata Le Mansa uveden leteći start i sigurnosni automobili dobili su važniju ulogu. Za tu svrhu Mercedes je 1988. Francuzima poslao cijelu flotu luksuznih modela 500 SEC jer dok u F1 na stazu izlazi jedan SC, u Le Mansu ih izlazi čak 3
1998.
U 24. krugu Pedro Diniz pokušao je obići Lucu Badoera, ali uslijedio je kontakt i Talijan je poletio i aterirao s kotačima u zraku. Na stazu je izašao sigurnosni automobil Clio i ostao 8 krugova. Bio je to posljednji neprimjeren automobil za tu svrhu
