BRISELSKI POUČAK - Još ne znamo ni hoće li se održati zagrebački summit posvećen proširenju Europske unije, što je trebao biti najveći skup našega predsjedanja u Zagrebu
Prošla su točno tri mjeseca, a i ostala su još samo tri mjeseca hrvatskoga predsjedanja Vijećem Europske unije koje nikada nitko neće zaboraviti. I to ne zbog nekog čuda koje je Unija postigla, ili nekog velikog neuspjeha, već zbog peha koji je zadesio naše predsjedanje EU zbog krize što ju je prozročila pandemija koronavirusa.
Sve je krenulo dobro, s jasnim prioritetima, zadanim ciljevima i planovima, uz punu suradnju s novim sastavom Europske komisije, pripremljenim osobljem i u Zagrebu i u Bruxellesu, pripremljenom logistikom, promotivnim sloganima i porukama, popratnim kulturno-umjetničkim događajima, kao što je to slučaj i s drugim državama EU koje predsjedaju, pogotovo kad im je to prvi put i dobra prilika za dokazivanje.
Da je situacija normalna, sada bismo već bilježili uspjehe i neuspjehe, upisali velik broj bodova jer je usvojena odluka o otvaranju pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, usvojene su smjernice o konferenciji o budućnosti Europe, usvojen okvir za pregovore s Ujedinjenom Kraljevinom o sporazumu o budućim odnosima nakon Brexita.
Zabilježili bismo i da nije bilo napretka u pregovorima o budućim odnosima nakon Brexita. Zabilježili bismo da “mudro šutimo” na ono što drugi vide kao kršenja načela vladavine prava od strane Mađarske, a donekle i Poljske, te da smo zapravo tu “nevidljivi”, kao da ne predsjedamo Europskom unijom, nego smo neka mala, nova država članica koja se ne bi htjela nikome zamjeriti. Pravdali tu “šutnju” tradicijom da država koja predsjeda Unijom, dok predsjeda, ne zauzima stav, već djeluje, koliko god je to moguće neutralno.
Pandemija koronavirusa sve nas je zadesila i pravi je peh i za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom. Na početku je Hrvatska brzo reagirala, organizirala hitne sastanke Vijeća na ministarskim razinama, koordinirala s Europskom komisijom, izvješćivala Europski parlament. No naši ministri koji vode Vijeće EU vode i svoje resore u državnoj vlasti.
Premijer Andrej Plenković mora se istodobno baviti krizom u Hrvatskoj i posljedicama dok je i šef države predsjedajuće Unijom. Ministar Vili Beroš, dok vodi napore u Hrvatskoj u borbi protiv koronavirusa, mora koordinirati posao s kolegama iz EU. I to u vrijeme kada se ne mogu fizički sastajati. Naši ministri, državni tajnici moraju sastanke Vijeća voditi videovezom. Uza sve to, dogodio se i potres u Zagrebu, nove štete, nove potrebe i dodatni teret za državu i društvo. Iako u krizi, brzo je došla i pomoć Unije, prije svih iz susjednih država.
Uspjeli smo nekako progurati izmijenjeni postupak donošenja odluka u EU bez presedana, kompromisom koji omogućava da se taj postupak blokira kada su mnoge odluke nužne i prijeko potrebne. Koliko god je to moguće, Hrvatska je uspjela pomoći u koordinaciji repatrijacije državljana EU zatečenih u državama trećeg svijeta tijekom ove krize.
Kako vodimo EU praktički iz karantene, nitko ne može pronaći neku zamjerku jer malo što sada ovisi o nama. Ključne dileme na razini Unije koje je već otvorila kriza, od pomoći koju Europska središnja banka mora dati, stvaranja zajedničkih instrumenata za obnovu gospodarstva koje će iz krize izaći ranjeno, jest nešto u čemu Hrvatska nema važnu ulogu, ako ima ikakvu.
Ne možemo ni pomiriti stavove onoga što se smatra “siromašnijim jugom i bogatijeg sjeverozapada” jer će iz krize s velikim posljedicama izaći i Italija i Španjolska, koje uz to imaju i najveći broj ljudskih žrtava, ali i bogata Nizozemska koja će samo zbog bacanja tulipana i drugog cvijeća, pada prodaje sjemena, imati više milijardi izravne štete. Pomalo se zaboravlja da je Nizozemska uvjerljivo najveći izvoznik poljoprivrednih proizvoda u Uniji u vrijednosti od gotovo 80 milijardi eura godišnje.
Ne pita nas se puno jer, među ostalim, nismo još formalno ni članica eurozone. Premda sada nije vrijeme soliti pamet, bilo bi dobro shvatiti kako bi nam lakše bilo da smo članica eurozone i da bismo mogli računati na veću i bržu financijski pomoć nakon krize.
A kako će izgledati druga polovica našega predsjedanja također će najmanje ovisiti o nama. Još ne možemo znati hoće li se održati zagrebački summit posvećen proširenju Europske unije, što je trebao biti najveći skup našega predsjedanja u Zagrebu. Hoće li ga uopće biti, barem u ograničenom formatu, ili će biti virtualni, ili će se odgoditi. Nadajmo se da će i hrvatsko predsjedanje imati malo više sreće sljedeća tri mjeseca i da ćemo moći učiniti nešto po čemu će nas se pamtiti, osim što ćemo mi zauvijek pamtiti da nam je koronavirus doista bio peh.
