ALEKSANDRA MINDOLJEVIĆ DRAKULIĆ - Moždani udar je među najčešćim uzrocima smrti i ne bira životnu dob. Događa se kada se opskrba krvi u mozgu prekine, a stanice mozga propadaju - umiru.
Moždani udar je među najčešćim uzrocima smrti i ne bira životnu dob. Događa se kada se opskrba krvi u mozgu prekine, a stanice mozga propadaju - umiru.
Oštećenje moždanih stanica može dovesti do tjelesnog invaliditeta, ali i promijeniti način na koji razmišljate ili kako se osjećate. Moždani udar uzrokuje veći spektar invaliditeta od bilo kojeg drugog stanja, navodi Hrvatsko društvo za prevenciju moždanog udara, uz napomenu da postoje dvije glavne vrste moždanog udara: ishemijski moždani udar - nastaje zbog začepljenja krvne žile u mozgu, odnosno zbog ugruška; hemoragijski moždani udar - nastaje zbog krvarenja u mozgu ili oko mozga. Naziva se još i izljevom krvi u mozak. No, srećom, mnoge posljedice moždanog udara mogu se liječiti, a rehabilitacija zna biti jako uspješna.
Jedna od onih koju je spasila brza reakcija liječnika je doc. dr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, psihologinja, mnogima poznata i kao bivše TV lice. Od 2016. sveučilišna je profesorica na Filozofskom fakultetu u Centru za obrazovanje nastavnika u Zagrebu. Nositeljica je kolegija i studentima predaje ‘Psihologiju odgoja i obrazovanja’, piše Slobodna Dalmacija.
Kako je to izgledalo kad vas je pogodio moždani udar?
- Bilo je to prije dvije i pol godine. Kako vrijeme odmiče, sve se slabije sjećam detalja, što je i dobro jer kud bismo stigli bez famoznih mehanizama obrane kao što su potiskivanje ili zaboravljanje. Super je katkad ne sjećati se “grubih” stvari.
Jeste li možda imali simptome dan ili večer prije samog udara koji su upućivali na to da bi vas mogla zadesiti ‘kap’?
- Dan prije ujutro, bila sam na redovitoj vježbi joge i plesa, poslijepodne sam držala ispite na faksu, a navečer sam otišla na otvorenje izložbe Vaska Lipovca u Klovićevim dvorima i sve me to vrijeme samo strahovito boljela glava.
Je li istina da vam je sin spasio život tada?
- Ujutro se moj sin taman spremao u školu. Bio mu je tek drugi tjedan 6. razreda i dobro se sjećam da još nije dobio konačan raspored sati. Da jest, ja danas ne bih odgovarala na ova vaša pitanja. No, moj je Oleg toga dana, umjesto u 7.15 krenuo u školu u 9.30. Kad je vidio da sam oko 8 izbauljala iz sobe i zatim pala, i kad je shvatio da ne mogu govoriti, istog je trenutka nazvao tatu. Nažalost, nisam čula da ga zove, pa sam bila uvjerena da je to moj kraj. A kad je moj muž došao, odmah je nazvao Hitnu i našu zajedničku prijateljicu, ravnateljicu Hitne dr. Slobodanku Keleuvu, jer mu moja simptomatologija uopće nije bila jasna. A ja sam im bila silno zahvalna.
Da vam nisu odmah u tako brzom roku napravili trombektomiju, bi li danas bio drukčiji ishod?
- Moguće je da sada ne bih odgovarala na vaša pitanja, i kako kažu u antologijskom srpskom filmu ‘Maratonci trče počasni krug’, bila bih “…dugačka, a ne visoka žena….”, ha, ha, ha…
Kakav je bio osjećaj ležati na postintenzivnoj neurologiji među osamdesetogodišnjacima koji su također preživjeli moždani udar, a neki od njih se borili i za život?
- Zeznut. Teško je bilo gledati sve te ljude koji, kao ni ja, nisu željeli umrijeti. Iako sam nevjernik, molila sam Boga da me stave s nekim mlađim pacijentom, po mogućnosti kontaktibilnim. Jer to je ključna stvar. Ne biti sam. Podijeliti s nekim svoje stanje. Odnekud sam crpila snagu, bila sam unatoč svemu staložena i slušala sam sve liječničke upute. Nisam kukala. Vježbala sam sama još u bolničkoj postelji. Jedino mi je bilo silno žao što ne mogu tako skoro van, jer sam gledajući kroz bolnički prozor osjećala da propuštam divno zagrebačko bablje ljeto.
Kažete da su vam ostale minimalne posljedice - koje?
- Danas je sve ok, osim rukopisa koji je katastrofa. Kad pišem studentima na ploči, katkad moram upražnjavati te starinske nastavne metode, snalazim se pišući kraticama, strelicama, simbolima i sl. Dođe mi da postanem ambidekster.
Koliko ste mjeseci bili na bolovanju i kako vam je to vrijeme proteklo?
- Bila sam samo tri mjeseca na bolovanju te sam se u siječnju 2018. vratila na puno radno vrijeme predavati na fakultetu. Nisam se više htjela uživljavati u ulogu bolesnika… preopasno bi bilo.
Osim fizičkih, jesu li vam ostale i neke psihičke posljedice?
- Ostala je borba s raznim tjeskobnim mislima i strah od invaliditeta, koji je puno jači od straha od smrti. Ali da nema te tjeskobe, život bi mi bio ravna crta, teška i glupa dosada. Iz tjeskobe crpim kreativnost, iz čega se rađaju brojne ideje pa je sada pravo pitanje kako ih zaustaviti…
Imate li danas pacijenta koji je preživio moždani?
- Nemam, ali svi moji kolege psiholozi, posebice kolege koji su zaposleni u toplicama, zdravstvenim ustanovama i sl. imaju svoje brojne primjere. Ja se pak danas znatno manje bavim psihoterapijskim radom jer, ako želiš raditi kako treba, psihoterapijski rad iznimno troši čovjeka. Uz posao na fakultetu radim uglavnom bračnu i obiteljsku psihoterapiju, što jako volim i što me uz redoviti posao mentalno drži u dobroj formi.
Koji su vaši savjeti za oporavak drugim ljudima koji su to preživjeli?
- Svakome je nešto drugo važno, a ja ne bih željela da ispadne da drugima solim pamet…. Neki bi htjeli da ih se ostavi na miru, žele svoj mir, bez volje za socijalizacijom, neki pak hoće razgovarati, imati društvo, a treba samo, čini mi se, istinski željeti živjeti, priča Aleksandra Mindoljević Drakulić za Slobodnu Dalmaciju.
Nedostaje li vam posao novinarke i TV voditeljice?
- To ne, jer svoj nastavnički posao iznad svega volim. Ali, znanje i iskustvo koje sam godinama stjecala voljela bih jednom možda ukomponirati u program Hrvatskoga radija koji obožavam slušati, ali zapravo nije nužno. Niti aktivno na tome išta radim. To postoji zasad samo kao stanovita ideja, bolje rečeno kao podloga iluzije i to je sve. Kako kažu: ako se ikada zvijezde poklope.
