PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ - Neki dan bila sam na grobu svoga tate. Prošla su četiri mjeseca od njegove smrti. Razvukla sam preko njegova groba šahovnicu, jer znam koliko bi mu značio naš ulaz u finale Svjetskog prvenstva. Znam da bi bio preponosan da je mogao pratiti naš put od trnja do zvijezda. Trijumfalni niz pobjeda. Čudnovatu bitku za zlato, kojom smo suvereno dominirali, pa je ipak izgubili. Međutim, znamo koliko nam srebro znači. To nam je najvažniji kolektivni trijumf još od bronce prije točno dvadeset godina. Barem za tren utihnule su naše vječne svjetonazorske bitke, koje nas bez prestanka vraćaju desetljećima unatrag. Moj tata mene je odgojio u snažnom patriotskom, domoljubnom duhu, no nije me odgojio tako da smatram kako ima nekog ponosa u ZDS pozdravu.
