Kako sam nakon prethodnog teksta o propasti Kevina Spaceyja i drugih razuzdanih Holivuđana doživjela da me se prokazuje kao braniteljicu nasilnika i osporavateljicu žrtvi, osjećam se pozvanom da još jednom pišem o istoj temi. Dakle, moja je teza bila da ima nečeg sumnjivog u tome da se prominentni stanovnici Hollywooda nenadano proglašavaju manijacima jer i najpovršniji pogled ukazuje nam to, da seksualne etikete tamo nikada nije bilo. Uzimam si za pravo da ne vjerujem baš svakoj žrtvi koja pokazuje prstom u velikog zločestog vuka jer osjećam da u lovu sve brojnijih Crvenkapica na slavne vukove ima i potrebe za samopromocijom. Time ne mislim reći da sve žrtve lažu i da su zlostavljači nevini, kako me se prošli tjedan etiketiralo, nego samo to da poneka žrtva možda koristi priliku da ne sebe privuče svjetlost reflektora. No nisu zlostavljači i žrtve moja osnovna tema, nego licemjerje i malograđanska podobnost koji vrište iz cijelog slučaja. Jer, ljudi moji, govorimo o Hollywoodu, Sin Cityju, gradu grijeha, orgija i razuzdanog ponašanja, ukratko, o suvremenoj Sodomi. Većina jako bogatih ljudi koja tamo živi svoj novac troši na ogromne vile u kojima priređuje moralno dvojbene zabave. Droge, alkohola i seksa tamo nikada nije nedostajalo i uvijek će tako biti. Nema nikakve šanse da se Hollywood moralno preobrati i postane mjesto međusobnog poštovanja, smjernog spuštanja pogleda i pristojnog ponašanja. Privesti nekog odurnog producenta može biti poučno, ali time se neće zaustaviti druge producente da budu odurni.
