Komunikacija sa državama u koje bi Crna Gora trebalo da pošalje 11 ambasadora, čije imenovanje predsjednik države Milo Đukanović nije odobrio, odvija se u formi „internih dokumenata“. Kako je saopšteno iz Ministarstva vanjskih poslova za Radio Slobodna Evropa (RSE), to se preduzima zarad „zaštite integriteta osoba koje su u proceduri dobijanja agremana“.
Sa druge strane, Radio Slobodna Evropa (RSE) u kabinetu predsjednika saznaje da konslutacije Đukanovića i Vlade o kandidatima za ambasadore nijesu nastavljene.
Šta je prethodilo?
Sukob Vlade i predsjednika počeo je nakon konsultacija gdje je razgovarano o 18 kandidata Vlade za ambasadore Crne Gore od kojih je 11 za Đukanovića bilo neprihvatljivo.
Nakon toga Đukanović je 15. juna obavijestio nadležne u tim državama da ne postoji saglasnost vlasti koje učestvuju u kohabitaciji u Crnoj Gori o predlogu kandidata koji bi Crnu Goru predstavljali u tim zemljama.
U pitanju su ambasadorske pozicije u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kini, Mađarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), Sloveniji, Srbiji, Svetoj stolici, Španiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Evropskoj uniji.
Istovremeno, Đukanović je pozvao Vladu da obustavi ili povuče zahtjeve za agremane.
Istog dana (15. juna) iz MVP su pitali kako su iz kabineta predsjednika mogli informisati nadležne organe tih zemalja o naimenovanjima koja, kako tvrde nijesu ni razmatrana na Vladi i nijesu u formalno-pravnoj proceduri.
Šta kažu u Đukanovićevom kabinetu, a šta u Ministarstvu?
RSE u kabinetu predsjednika Crne Gore saznaje da zemlje prijema koje je Đukanović obavijestio o sporu sa Vladom, kontaktiraju kabinet, odakle, međutim ne žele da otkrivaju detalje zbog „osjetljive prirode cijelog postupka“.
Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore saopštilo je 22. juna za RSE da se u ovoj fazi komunikacija u vezi sa naimenovanjima ambasadora odvija „u formi internih dokumenata, između ostalog zbog zaštite integriteta osoba koje se predlažu za diplomatske predstavnike, odnosno koje su u proceduri dobijanja agremana“.
Iz tih razloga, diplomatska praksa nalaže da se informacije ne saopštavaju javno do trenutka realizacije imenovanja, odnosno dobijanja agremana, saopštili su iz MVPa.
„Ovdje je prvenstveno riječ o poštovanju procedura između Crne Gore i zemalja gdje se ambasadori akredituju“, pa bi objavljivanje podataka predstavljalo nepoštovanje zemlje prijema, navode u MVP.
Osnivač crnogorskog Ministarstva inostranih poslova u vrijeme bivše Jugoslavije i bivši šef diplomatije Branko Lukovac ocjenjuje za RSE da je nedopustivo da Ministarstvo vanjskih poslova usvaja predloge za 11 ambasadora, iako je predsjednik Đukanović već saopštio da neće donijeti ukaz za njihovo postavljenje, niti im izdati akreditivno pismo.
„Tražiti agremane od zemalja u koje šaljemo te ljude u ovakvoj situaciji je dovođenje u zabludu tih zemalja i svjesno izigravanje povjerenja. Da nije bilo inicijative predsjednika koji je te države obavijestio da nema saglasja oko kandidata, one bi dale agremane i kasnije shvatile da su prevarene i obmanute“, kaže Lukovac, upozoravajući da bi to vodilo pogoršanju odnosa sa tim državama.
Kakva je diplomatska praksa?
Kakva je diplomatska praksa države prijema ambasadora u situaciji kada ključne poluge vlasti - predsjednik države i Vlada, kakav je slučaj u Crnoj Gori, nijesu saglasni oko kandidata?
Spoljnopolitički analitičar iz Beograda Boško Jakšić za RSE kaže da većina država u takvim situacijama slijedi uobičajenu diplomatsku praksu.
„Država koja treba da bude domaćin nekom ambasadoru izbegava situaciju koja je očigledno izraz konflikta u zemlji koja šalje ambasadora, kakav je slučaj sada u Crnoj Gori. Države se radije oslanjaju na to da kažu - rešite vi taj unutrašnji problem jer mi ne želimo da dobijemo ambasadora koji bi bio konfliktna ličnost i izazivao antagonizme u odnosima, recimo Crne Gore i Srbije. To bi bila normalna diplomatska praksa“, ističe Jakšić.
Pravila Bečke konvencije
„Blamaža, eto kako bih sve ovo nazvao“, kaže za RSE nekadašnji crnogorski diplomata, a sada profesor na Univerzitetu u Bostonu Vesko Garčević. On dodaje da bi slanje ambasadora u inostranstvo bez saglasnosti predsjednika bilo kršenje Ustava.
„Ako neko bude ipak tako poslat neće moći da uživa status ambasadora u punom kapacitetu jer proces nije odrađen u skladu sa Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima. Rizikuje se da ga zemlja prijema ne primi ili mu ne garantuje puni status ambasadora“, navodi Garčević.
Šta predviđa Ustav Crne Gore?
Prema Ustavu Crne Gore, predsjednik države postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na prijedlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose.
„Nije mi jasno kako u MVP-u nijesu svjesni da ambasador ako dobije agreman neke države prije stupanja na dužnost tamo mora da pokaže punomoćja i akreditive od predsjednika. Dakle njihovo predlaganje bez potpisa predsjednika je potpuno promašen potez“, kaže Branko Lukovac uz opasku da nije siguran da li ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović "ovo radi pod političkim pritiskom ili zbog neznanja".
Zakon o vanjskim poslovima Crne Gore ostavlja mogućnost da ministar vanjskih poslova postavi specijalne izaslanike u proceduri koja ne zahtijeva usaglašavanje sa drugim državnim organima, uključujući i predsjednika.
Ministar Đorđe Radulović iskoristio je ovu mogućnost i odredio izaslanike za Brisel i Zagreb.
Hoće li Srbija napraviti presedan?
Mjesto ambasadora u Srbiji je jedno od 11, za Đukanovića spornih.
Želidrag Nikčević književni kritičar, inače blizak Demokratskom frontu, ranije je potvrdio za RSE da je zvaničan kandidat vladajuće većine za ambasadora Crne Gore u Srbiji.
Analitičar Boško Jakšić ovako odgovara na pitanje RSE kako bi Srbija mogla odreagovati u ovoj situaciji, pošto Đukanović odbija da da saglasnost za Želidraga Nikčevića, koga je Vlada predložila za ambasadora u Beogradu.
„Ja očekujem da se Srbija neće držati uobičajene diplomatske prakse nego će napraviti presedan. Ukoliko Vlada Crne Gore naimenuje za ambasadora u Srbiji nekoga ko odgovara zvaničnom Beogradu, oni će prihvatiti tu ličnost bez obzira na protivljenje predsjednika Đukanovića. Čak će i sa zadovoljstvom to uraditi jer bi tako Beograd slavio svojevrsnu pobedu nad Milom Đukanovićem“, navodi Jakšić.
Nikčević je bio ministar bez portfelja Savezne Republike Jugoslavije u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića. On je 1993. kao član žirija, književnu nagradu ,,Risto Ratković“ uručio Radovanu Karadžiću za pjesmu ,,Siđimo u gradove da bijemo gadove“. Karadžića je Haški sud 2019. godine osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Zvanični Beograd i Podgorica zaoštrili su odnose nakon što je 17. juna u Skupštini Crne Gore usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici, za koju je vlast u Srbiji ocijenila da je usmjerena protiv interesa srpskog naroda.
Politička postavljenja ambasadora nekad i sada
Promjena ambasadora koji su pripadali ili bili bliski Demokratskoj partiji socijalista (DPS) Mila Đukanovića, bila je jedna od prvih odluka Vlade konstituisane tri mjeseca nakon parlamentarnih izbora avgusta prošle godine, na kojima su pobijedile snage predvođene prosrpskim Demokratskim frontom, Demokratama i Građanskim pokretom URA.
Đukanović tada nije htio da odobri odluku Vlade o opozivu sedam ambasadora, a koji su nakon naknadnih pregovora ipak povučeni i postavljeni novi, uz saglasnost Vlade i predsjednika države.
Inače, u vrijeme vlasti DPS-a najmanje polovina crnogorskih ambasadora postavljana je po političkom principu iako je prema Zakonu o vanjskim poslovima predviđeno da političari ili javne ličnosti, mogu činiti najviše 30 posto diplomata.
