„Kroz tri generacije odnosa, stavova i svega toga, pokušavam ostvariti čišćenje i katarzu, a i otvoriti neka pitanja za mlade generacije, kako je jako lagano i jako opasno doći do nekih ekstremizama koje smo imali prije nekih pedeset, šezdeset i više godina“, kaže u intervju za Radio Slobodna Europa (RSE) Dalibor Matanić, hrvatski redatelj, govoreći o svom novom filmu „Zora“ koji je imao nedavno svečanu projekciju na 49. Međunarodnom filmskom festivalu FEST u Beogradu.
Riječ je o drugom filmu iz njegove filmske trilogije Sunca („Zvizdan“, „Zora“, „Suton“) trilogije protiv fašizma.
Matanić se ovih dana nalazi u Ukrajini, gdje snima seriju „Šutnja“ koja govori o dječjoj prostituciji i bijelom roblju.
U postprodukciji je i njegova nova serija „Poručje bez signala“ koja govori o radničkoj populaciji i trebala bi imati premijeru ove jeseni.
RSE: Film „Zora“ iz Vaše filmske trilogije o Suncu započeo je svoj festivalski život. Naprije je bila svjetska premijera u Filmskom festivalu u Talinu, a onda i svečana projekcija na beogradskom FEST-u. Niste prisustvovali tim premijerama zbog drugih obaveza, međutim, film je prikazan pred publikom. Kako ste zadovoljni prvim reakcijama?
Matanić: Koliko sam čuo, reakcije su bile jako lijepe i intenzivne. Meni je žao što sam tu u Ukrajini, na snimanju, i nisam mogao biti. Mislim da je jako bitno pričati o temi i nekim pitanjima koje otvara ovaj film. Film se kuhao već dosta dugo vremena i zbog COVIDa se čekalo da ga uopće negdje prikažemo, a onda su se dogodile neke stvari koje su realnosti – napad ekstremista na Capitol Hill u Washingtonu, koji se jako dotiče nekih stvari koje smo predvidjeli u filmu kojeg smo snimili prije događaja u Washingtonu.
RSE: Film „Zora“ nastavak je filmskih priča na temu borbe protiv fašizma. Na što ste posebno stavili akcent u filmu u pogledu spomenute teme?
Matanić: Tu ima neka opasnost igranja sa poviješću, sa mehanizmima povijesti koja se stalno ponavlja. Naročito mi na Balkanu možemo biti svjedoci. Na neki način ta trilogija je obračun sa ekstremima i ekstremizmima, način razmišljanja u mojoj vlastitoj familiji, kroz tri generacije.
Prvi film je bio posvećen mojoj baki, ovaj film je bio posvećen mojem ocu. Finalni film će biti posvećen očito meni. Tako kroz tri generacije nekih odnosa, stavova i svega toga, pokušavam neko čišćenje, katarzu, a i otvoriti neka pitanja za mlade generacije, kako je jako lagano i jako opasno doći do nekih ekstremizama koji mogu pokrenuti opet neke mehanizme koje smo imali prije nekih pedeset, šezdeset i više godina. Tu treba biti oprezan sa tim stvarima. Ne mrziti, ne ići u neku netoleranciju, ne ići protiv drugih tako, a to danas, naročito uz ovaj virtualni svijet, to možete lakše.
RSE: U filmu ponovo glumi Tihana Lazović, mlada zadarska glumica. S njom ste radili na više projekata.
Matanić: Pa, Tihana je taj instinkt, ona je to neko biće koje se metamorfozira, ima metamorfoze. Drago mi je da u trilogiji, gdje je planirano da će učestvovati u sva tri filma, postavljamo neke nove nivoe, vidite da to više nije gluma, da je to neki performans, neki glumački napredak, ono što Tihana može.
Ona voli eksperimentirati, ona voli ići dalje. Sjećam se kad smo snimali u Italiji, sa italijanskom ekipom, kako su nas čudno gledali – koji su ovo luđaci – ono što je Tihana radila, sa ostalim glumcima, sa Krešimirom Mikićem, Markom Mandićem. Tihana je osoba koja je spremna istraživati i u svemu napredovati, a to je u svakom umjetničkom pozivu najbitnija stvar.
Lanac iskorištavanja djece na Zapadu
RSE: Ovih dana boravite u Ukrajini gdje snimate novu kriminalističku seriju „Šutnja“. Tema je dječja prostitucija, po motivima romana Drage Hedla. Riječ je o temi o kojoj se u Hrvatskoj dosta šutjelo.
Matanić: Ja ću ići unazad u priči. Ono što mene posebno veseli, a to se dogodilo sa ovom ekipom sa kojom sam radio „Novine“, da svagdje gdje dođemo, malo se pribojavaju čega se dotičemo.
Kad se pročulo da snimamo „Šutnju“ u Slavoniji, u Osijeku, odmah je jedan čovjek koji je trebao biti na izbornoj listi za lokalne izbore maknut u drugi plan, odmah se osjetila neka nakostriješenost, neki oprez od ljudi koji su očito imali veze s tom temom.
Ta tema je vrlo mučna i vrlo zataškana. Zašto se zove „Šutnja“? To je ta društvena šutnja. Nakon što je objavljena informacija u novinama od Drage Hedla, tjedan dana to je bila glavna vijest u državi, to je bilo šokantno, to se napadalo sve moguće, tražilo se krivce, i nakon sedam dana – ništa.
To je ta jedna općepoznata, univerzalna - nije to samo naša, u ovim krajevima - šutnja, gdje se jednostavno pokušava ignorirati realne probleme, a ti problemi ne vežu se samo za ovu regiju nego i dalje. Mislim da nama sada slijedi Kijev, kao neka polazna stanica, Osijek kao jedna mala prva stanica nekog vlaka tog zla. Mislim da to završava negdje na Zapadu, taj lanac je iskorištavanja klinaca nevjerojatno dalek.
Mučna je tema, a s druge strane, raditi kriminalističku seriju meni je posebni izazov.
RSE: U kojoj fazi je realizacija dramske serije „Područje bez signala“? Tu se bavite problema radničke populacije.
Matanić: Da, „Područje bez signala“, ispostavilo se, zbog ovog COVID-a i ovog svega da se jako približilo snimanje ove dvije serije, trebalo je biti puno razdvojenije.
„Područje bez signala“, prema knjizi Roberta Perišića, moglo bi razveseliti ili donijeti neku melankoliju svim ljudima koji znaju kakav je bio socijalistički sistem, tvornice, radnici, ta radnička klasa koja je ustvari nestala, koja nestaje. To je omaž jednoj vrsti života, ne komunizmu, nego baš radnicima. Priča je o dva čovjeka koji hoće pobjeći iz tvornice, ustvari na neki način podižu ponovo život u jednom malom mjestu. To malo mjesto je univerzalno, može biti bilo gdje u ovim krajevima.
Mislim da će ljudi kada budu gledali seriju znati dobro o čemu pričamo, a imamo sjajnu plejadu glumaca. Imamo Rene Bitorajca, Krešimira Mikića, Jovanu Stojiljković iz Beograda, imamo Izu Bajrovića iz Sarajeva, Gorana Bogdana i imamo Tihanu Lazović.
RSE: Prilično ste zaposlen redatelj, dosta snimate, s obzirom na teška vremena zbog pandemije.
Matanić: Jesu, teška su vremena. Baš je gadno. Jako je teško i snimati u koroni. Stalno neki glumac bude pozitivan, sad ovaj, sad onaj. Svi su sretni da rade, to je jako bitno, raditi, vidjeli smo kad je počeo onaj lockdown da kulturni sektor nije baš visoko na ljestvici prioriteta. S druge strane, dobro je da se radi, guramo. Nadamo se da će se sve smiriti, da se može raditi.
RSE: Čest ste gost u Sarajevu na filmskim festivalima, dobili ste i Srce Sarajeva za vaš kratkometražni film „Tulum“. Bosna i Hercegovina i njena kinematografija ove godine imala je sjajan uspjeh - nominaciju za Oskara filma „Quo vadis Aida?“. Kako to komentirate?
Matanić: To je bila genijalna stvar. Mada ja stalno govorim da nisu umjetnost nagrade, nisu umjetnost bodovi, neko natjecanje. Najbitnija stvar, po meni, jeste da je Jasmila snimila film o Srebrenici, to je užasno bitna stvar, da je snimila film o takvoj temi. O takvoj temi se jednostavno mora snimiti film. Ovaj uspjeh koji je došao kasnije je fenomenalan. Čovjek treba biti užasno ponosan. Ne kukati, ne optuživati, nego jednostavno – Jasmila je snimila film o Srebrenici, ta tema se jednostavno morala snimiti. To je veliki, veliki uspjeh.
RSE: Ipak se mora priznati da nagrade i festivali daju dobru promociju filmu.
Matanić: Jasno. Normalno. Sigurno je lijepo dobiti nakon toliko rada krvavog, normalno da je lijepo dobiti neko priznanje. Ali treba biti realan. Nekako je super da se stvari komuniciraju s ljudima, da se ideja nekog teksta prenese do ljudi, da ljudi komuniciraju oko toga, da nije sve letargija, da nije sve neka vrsta nezainteresiranosti.
RSE: Kakve planove imate za blisku budućnost u pogledu filmova i serija, ali i festivala?
Matanić: Moj plan je da kada završimo ovo snimanje, osim postprodukcije ove dvije serije, koje bi se trebale prikazivati ove jeseni i početkom iduće godine, ali moj je plan da napokon uzmem svoje dijete i da se malo odmorim. Bilo bi vrijeme.
