Izvor: Anton Petrov
Na vrući dan Čujska stepa na jugu Altaja pomalo podsjeća na prerije Arizone - savršeno ravna autocesta usred žute pustoši koju povremeno naseljava suho grmlje i kukci. U ljetnim vrućinama ovi zagasito žuti krajolici pretvaraju se u pokretne impresionističke slike - jedini nepomični orijentiri su plavkasti greben Čihačova u daljini, koji nas odvaja od republike Tuve, i snježni Severo-Čujski greben, koji zaklanja Mongoliju.
Izvor: Anton Petrov
Ovdje teško da ćete naići na slučajne turiste. Rajon Koš-Agač privlači avanturiste i fotografe, etnografe i arheologe, autostopere i motoriste - sve one koji čeznu za istinskim uranjanjem u egzotični život stepe. Drugu godinu zaredom susrećemo ove "ljude sa svrhom" kako kampiraju u jurtama u kampu Tid-Tujarik na 871. kilometru Čujskog trakta. Svaki dan donosi neko zajedničko iskustvo - slušanje večernjeg koncerta kazivača-kajčija pored logorske vatre ili uživanje u lokalnom siru u jurti za goste. Nakon toga svatko odlazi na svoju stranu, slijedeći vlastite puteve.
Izvor: Anton Petrov
Izvor: Anton Petrov
Tijekom našeg prvog putovanja na Altaj, posjetili smo pastire i nomade u dolini rijeke Justid, smještene na rusko-mongolskoj granici. Za nas, gradske stanovnike, svaki je dan njihovog stepskog života, ispunjen vođenjem ovaca, koza, konja, jakova i krava na ispašu, pranjem odjeće, čišćenjem i kuhanjem, u našim sjećanjima zauvijek ostao upamćen kao poseban. Uskoro smo postali prijatelji.
Večernje nebo iznad doline rijeke Justid bilo je jasno i puno zvijezda, u daljini su se bijelili vrhovi grebena Čihačova. Dan ranije pala je kiša pa je snijeg prekrio planine. Do deset sati uvečer pastiri iz nekoliko obitelji već su se raspršili po svojim jurtama, tako da je jedino što se moglo čuti kilometrima uokolo bilo mirno žuborenje rijeke. Ajžanat Asanova, domaćica iz jedne kazaške obitelji, koja je živjela blizu nas, htjela je ugostiti našu ekipu domaćim kurtom - kazaškim sirom, koji sami Kazasi zovu "rinčikom", i pozvala me u svoj dom.
Izvor: Anton Petrov
Jurta je bila jako slabo osvijetljena, jedini izvor svjetlosti bila je mala peć koja je stajala u središtu sobe. Sva Ajžanatina djeca već su spavala, osim najstarije kćeri Žansaje, a njezin šutljivi suprug Serkibol bio je vani - odvezivao je konje kako bi tijekom noći mogli pasti u dolini.
Ajžanat nije dobro govorila ruski, no uspjela nam je ispričati nešto o nomadskom životu svoje obitelji. Asanovi tijekom cijele godine žive u jurti, mijenjajući kampove i pašnjake. Većinu vremena koje sam tamo provela domaćica je strpljivo kuhala kravlje mlijeko u velikom aluminijskom loncu na štednjaku - naš budući sir. Nekoliko sati kasnije, njezina joj je kćer pomogla procijediti mlijeko kroz čistu gazu, dodati starter kulturu i tu smjesu spremiti na tamno mjesto.
Izvor: Anton Petrov
Jurtu su ispunili naš zajednički umor, tišina i topli miris mlijeka. Serkibol se vrati i zaspao. Kada sam izlazila iz jurte kako bi otišla u naš prohladni šator, osjećala sam nekakvu nelagodu. Znala sam da će Ajžanat ustati u pet ujutro kako bi pomuzla krave i da će joj trebati još dosta vremena da završi izradu našeg sira. Ali ona se samo nasmiješila i poželjela mi laku noć. Ujutro su nam Žansaja i ostala djeca donijeli veliki, bijeli, mekani i ukusni komad domaćeg sira, umotan u gazu. Još nam je dugo služio za doručak, ručak i večeru tijekom našeg putovanja Altajem.
Izvor: Anton Petrov
Nakon što smo se prošle jeseni vratili kući, poslala sam Asanovima nekoliko naših ljetnih fotografija. To ih je razveselilo. S njihovom djecom komunicirala sam putem društvenih mreža. Pitala sam ih kako je obitelj i kakvo je vrijeme.
"Mi smo u naselju, u školi", odgovorili su mi. "Naši roditelji su u kampu. Temperatura je oko minus 40 stupnjeva Celzija."
U proljeće smo im poslali poruku da ćemo opet doći. Ovog sam ljeta Justid napustila s komadom sira i shvaćanjem da, iako je Sibir golem, Altaj za mene više nije strana zemlja.
