Bila je to uloga kreirana posebno za njega: za njegovo tijelo, um i način na koji pokreće svoje mišiće. Njome je ispričao kako je biti čovjek, ali i kakva je veza prirode i naše vrste.
Njegove kretnje govorile su o ludilu koje se zadnjih mjeseci događa oko nas u glavnom gradu: o pandemiji, o potresu, o čudnim vremenskim prilikama...
Plesao je pod vedrim nebom, ispred zagrebačkog HNK, na Dan državnosti. Mnogima je njegov solo oduzeo dah - onima koji ga gledaju godinama, kao i onima koji su ga vidjeli prvi put. On je Takuya Sumitomo, 31-godišnji Japanac, solist Baleta. Umjetnik posebnog kalibra, a uz to neopisivo skroman. Baš kao i svi pravi umjetnici, moglo bi se reći.
Premda je zadnjih godina plesao u puno predstava, izaći na trg ispred kazališta i zaplesati bila mu je velika čast. Najprije zato što je baš on odabran da pleše solo, a bila je tu i činjenica da nastupa pred ljudima koji su zadnja dva mjeseca, baš kao i njegovi kolege, uglavnom proveli u kućama, prateći loše i gore vijesti o tome što se događa oko njih.
- Bio sam tako sretan što sam odabran da budem dio tog projekta. Kako i ne bih, kad smo u vrijeme odmah nakon što je pandemija prošla ljudima mogli dati ljepotu koja dolazi iz umjetnosti. Ova je situacija svima bila teška i zato sam bio sretan što im kao umjetnik mogu dati nešto kako bi im bilo malo lakše. Ne možemo ubiti virus koristeći umjetnost, naravno, ali možemo usrećiti ljude na ovaj način - kaže Takuya i dodaje da se nada da je nastup pod vedrim nebom i pred publikom koja možda inače uopće ne gleda balet nekoga naveo da se zaljubi u balet.
A gdje je bio i što je on radio kad je kazalište bilo zaključano? Većina plesača zapravo vježbala, svjesna da ne smiju zapustiti svoja tijela, tako da ni on nije iznimka. No, nije odmah počeo s vježbanjem.
- Prva dva tjedna nisam radio ništa. Imao sam malu ozljedu mišića, nastalu od previše rada, i zato sam pustio tijelu da se odmori, a ja sam razmišljao na koji način bih mogao vježbati i plesati, a da se situacija s ozljedom ne ponovi. Nakon dva tjedna počeo sam vježbati po načinu koji sam sam za sebe osmislio i to me je preporodilo. Naravno, nedostajala mi je scena, ples pred publikom, ta sreća koju osjećam kad nastupam, ali sam vrijeme prisilnog odmora iskoristio za rad na sebi i mislim da je to bilo dobro i za mene kao umjetnika - priča Takuya, koji je pronašao vremena i da pogleda nešto više japanskih komedija, koje obožava gledati. Opuštaju i nasmijavaju, priznaje, i zapravo uvijek kad stigne nastoji doma pogledati neki dobar film.
Publika ispred kazališta mogla je vidjeti samo mali djelić njegove vještine. Takuya ima neobično velik raspon mogućnosti kreiranja uloge - od klasične lude do, na primjer, Leona u “Glembajevima”. Uz to se uvijek trudi saznati sve o ulazi koju tumači. Za njega koreografkinja Ljiljana Gvozdenović kaže da se, iako nema klasičnu lirsku figuru, s uspjehom pojavljuje i u prinčevskim ulogama. Izvrstan je partner i izrazito muzikalan. Dobro je školovan u klasičnom smjeru, a plastika pokreta u suvremenom mu je izvrsna.
Tehnički gledano, osim skokova po kojima je dobro poznat, ima i dobru vrtnju. Posjeduje veliku moć memorije koreografije i instinkt plesača koji često nadopuni koreografiju svojom izvedbom. Nagrađen je nekoliko puta nagradom “Oskar Harmoš” jer njegove interpretacije ostavljaju zaista snažan dojam na gledatelja. Oni koji su ga ispred HNK vidjeli prvi put i mi koji ga gledamo godinama možemo se složiti oko jedne stvari: Takuya je zaista izvrstan plesač, sposoban je uživjeti se u svaku ulogu i iznijeti je na sceni do samoga kraja.
- Zaista volim skokove i uživam u njima. Kad dobro skočim, vrijeme kao da se uspori dok sam ja u zraku. Osjećaj je nevjerojatan, čak i nakon tolikih godina i toliko puta koliko sam izveo neki skok. Ne može se to zapravo opisati, čak ni ja nemam riječi kojima bih mogao prenijeti taj osjećaj koji imam dok sam u zraku. No, volim i glumiti... Volim se uživjeti u ulogu i pustiti da me ona vodi kroz priču. Razmišljam čak i o stvarima koje možda publika ne vidi - recimo, pokret nekog mišića lica kad im nisam posve okrenut, ali znam da je to dio uloge i radim baš sve da bih bio posve u toj priči, posve taj lik kojeg trebam tumačiti - priča Takuya, a nama pada na um balet Valentine Turcu “Smrt u Veneciji”.
Tumačio je tamo dvije uloge, Gustava von Aschenbacha i Anđela smrti. Upravo u tom djelu, koje izrazito obiluje glumom, došla je do izražaja njegova vještina interpretacije. I, naravno, kako bi itko tko ga je gledao kao Leonea u “Glembajevima” mogao zaboraviti kako ga je odglumio i otplesao. Snaga njegove izvedbe još je moćnija kada čovjek zna da ovaj plesač privatno nema nikakve sličnosti s likom kojeg je tumačio: vrlo je smiren, teško ga je uzrujati, u sebi nema ni tračka potisnutog bijesa... Baš u tome je jedna od njegovih velikih kvaliteta - na Leonu je radio dok se nije pronašao u toj ulozi, a s jednakom strašću i posvećenošću pristupio je baš svakoj ulozi u svojoj karijeri, nebitno je li ona bila malena ili velika.
Premda publiku jednako očara u bijelom baletu kao i u modernijem izričaju, on kaže da nema omiljenu ulogu, pa tako nema ni neku o kojoj cijelu svoju plesnu karijeru sanja kako će je izvesti. Svaka mu je draga kad je pleše jer u svakoj nalazi nešto što ga oduševi, no najdraže su mu priče koje su snažne i likovi s karakterom. Voli plesati prinčeve, priznaje, ali apsolutno uživa i u zločestim likovima, onima koji od njega zahtijevaju više rada da bi se u njih mogao uživjeti. No, baš to mu je izazov i zato ih rado pleše.
Pred njim je, ako sve bude u redu, još deset godina aktivne karijere, a možda i više, to ovisi o njemu. Prerano je da još razmišlja o tome što će raditi kasnije, no priznaje da ga koreografija zanima. I to ne samo baleta, nego i suvremenog plesa. No, još uvijek ne planira ništa. Svakako u trenutku kad je prije pet godina došao u Zagreb nije mogao isplanirati kako će mu život izgledati u narednim godinama. Nije znao da će zavoljeti grad, ljude, ali i jednu balerinu koja je u grad došla devet godina prije njega. Ona je Rieka Suzuki, prvakinja našeg Baleta, a par se nedavno i zaručio.
- Rieka je nevjerojatna, posebna žena i posjeduje mnogo kvaliteta koje ja nemam. Uz sve to, ona je i nevjerojatna umjetnica. Ne mogu opisati koliko sam, zapravo, sretan što radim posao koji volim sa ženom koju volim - zaključuje Takuya i vraća se u plesnu dvoranu s velikim osmijehom na licu i čvrstim uvjerenjem da će sve biti dobro.
