Visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell ne prestaje s kontroverznim izjavama i ponašanjem. Nakon skandala s izmjenom internog izvještaja o dezinformaciji, koji su službe EU ublažile kako bi udovoljile Kini, i nakon što je veleposlanik EU u Pekingu pristao cenzurirati zajednički tekst, Borrell sada ponovno daje znakove da su mu odnosi s Kinom prioritet. Nije čudo, a nije ni netočno da je Kina važan partner za EU, kao i za sve ostale u svijetu. No, usporediti odnose s Kinom s onima koje Unija ima i mora imati sa Sjedinjenim Američkim Državama je pogrešno, pa čak i opasno.
Zajednička vanjska politika EU ionako je preslaba. Glas EU sve se manje čuje i sluša u svijetu. Taj glas sve manje postoji jer ta politika nije “zajednička”, a malo od nje je i “vanjska”. Politika koja nije odlučna ne može biti učinkovita. Ne može vas se cijeniti ako čak i najformalnije izjave o nekoj pojavi prilagođavate potrebama onih kojih se to tiče. EU više nije u stanju pošteno ni osuditi kršenja ljudskih prava u nekoj državi i sve više pristaje na dogovore i s nedemokratskim državama ako se procijeni da je to “u interesu službe”.
Zadnja izjava šefa zajedničke vanjske politike EU Josepa Borrella da je EU pod pritiskom birati između Amerike i Kine je šokantna. On, naime, nije neki analitičar koji tumači događaje u svijetu. Nije njegov posao procijeniti kako je prošlo vrijeme američkog vodstva u svijetu i došlo vrijeme azijskog preuzimanja vodeće uloge. On bi trebao raditi na izgradnji zajedničkog stava Unije kako bi uopće imala bilo kakvu riječ na svjetskoj sceni. Žalosno je što EU ima tako veliku ekonomsku i financijsku moć, da je uvjerljivo najveći donator pomoći i investitor u razvoj, a da se to uopće ne odnosi na jačanje političke uloge. Vidjeli smo kako to izgleda i na Zapadnom Balkanu, gdje EU najviše plaća, a Kina i Rusija u slučaju Srbije, SAD u slučaju Kosova i Albanije, Turska u slučaju BiH imaju najveći politički utjecaj.
Ako je doista došlo vrijeme da EU treba birati između Amerike i Kine, izbor mora biti jasan sam po sebi. Bez obzira na izjave i ponašanje američkoga predsjednika Donalda Trumpa, koji nikada nije krio prezir prema EU, bez obzira na to što Trump od početka mandata svojim nepredvidivim ponašanjem rastura multilateralne međunarodne organizacije, Unija sa svoje strane nikada ne smije dovoditi u pitanje neupitno savezništvo sa Sjedinjemim Američkim Državama. Čak i s Trumpom Amerika je demokracija i Trump nije uspio, nasreću, postići sve što je htio kao američki predsjednik.
Možda Kina jednog dana bude utjecajnija, jača i razvijenija od SAD-a, ali EU i SAD zajedno uvijek će ostati lideri u svijetu. Barem onom demokratskom svijetu. Uz to, i dalje postoji NATO koji je glavni stup euroatlantske sigurnosti. Čak ni Trump nije uspio rasturiti NATO iako je s vremena na vrijeme dovodio u pitanje i smisao postojanja toga saveza i američki doprinos.
Borrellove izjave na konferenciji njemačkih veleposlanika s pravom su izazvale zabrinutost u istočnoeuropskom državama članicama, pogotovo baltičkim republikama. One imaju nešto svježije sjećanje na to što znači sloboda za koju su, kao i ostatak Europe, zahvalni i Sjedinjenim Američkim Državama. EU i SAD mogu biti konkurenti u trgovini, mogu se neslagati o svemu, ali moraju uvijek biti u čvrstom, neupitnom i iskrenom savezništvu. EU koja će Ameriku shvatiti kao sve druge partnere u svijetu osuđena je na propast. Jer nije EU samo ekonomska zajednica, samo unija koja skuplja i dijeli novac iz fondova, već i politička unija koja želi imati i jači obrambeno-sigurnosni identitet.
Bez savezništva sa SAD-om to neće biti moguće. Još je to teže nakon što je najveća vojna sila, jedna od dviju nuklearnih sila s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a, Velika Britanija, napustila EU. Sada se vidi da Europskoj uniji već nedostaju pravi lideri kakav je bio Jean-Claude Juncker, koji je znao odgovoriti Washingtonu, ali nikada nije dovodio u pitanje činjenicu da EU ni s kim ne može imati iste odnose kao sa SAD-om. Kako je kao šef “zajedničke vanjske politike EU” počeo Borrell, ta će politika sve manje biti zajednička i on bi po tom pitanju mogao još više produbiti razlike između država članica te će se one s pravom protiviti ukidanju prava veta na odluke Unije oko vanjske politike. Jer, ako Borrell to bude htio, mnoge će države odbiti usporediti odnose s Kinom i SAD-om.
