PIŠE T. RUDEŽ - Većina europskih zemalja, uključujući Hrvatsku, u fazama ublažava mjere “lockdowna”. Preporuke se razlikuju od zemlje do zemlje, no misao vodilja svuda je ista: bez obzira na popuštanje mjera, treba držati fizičku distancu jer što ste bliže nekome tko je potencijalno zaražen, to je veći rizik da se i sami zarazite.
Većina europskih zemalja, uključujući Hrvatsku, u fazama ublažava mjere “lockdowna”. Preporuke se razlikuju od zemlje do zemlje, no misao vodilja svuda je ista: bez obzira na popuštanje mjera, treba držati fizičku distancu jer što ste bliže nekome tko je potencijalno zaražen, to je veći rizik da se i sami zarazite.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kaže da je udaljenost od jednog metra sigurna, a u Hrvatskoj i nizu europskih zemalja je ta “sigurna distanca” dva metra. Također, što više vremena provodite u neposrednoj blizini zaražene osobe, veće su vam šanse da uhvatite virus. Stoga treba izbjegavati kontakte dulje od 15 minuta na udaljenosti manjoj od dva metra. - Za većinu nas je rizik od zaraze u vanjskim okruženjima stvarno nizak, a distanca od dva metra temelji se na vjerojatnosti.
Dokazi su, koliko god je moguće o tome dobiti vrlo čvrste potvrde, da je u biti jedna minuta kontakta na dva metra otprilike jednaka šest sekundi na jednom metru. Rizik na jednom metru otprilike je 10 do 30 puta veći od rizika na dva metra, pa je socijalno distanciranje važan dio prevencije. To vam daje ideju zašto pravilo dva metra postaje važno - rekao je za Sky News Patrick Vallance, znanstveni savjetnik britanske vlade.
Pojavilo se još u 1930-im kad su znanstvenici utvrdili da će kapljice kašlja ili kihanja brzo isparavati u zraku ili će zbog gravitacije pasti na tlo.
A većina tih kapljica sletjela je na udaljenosti od oko dva metra. Zato se kaže da najveći rizici dolaze ako se zaražena osoba nakašlje iz neposredne blizine ili ako dodirnete površinu na koju su pale kapljice kašlja zaražene osobe, a zatim rukom dodirnete lice. No, neki istraživači sada su zabrinuti da se koronavirus ne prenosi samo kapljicama, nego i aerosolom, sitnim česticama koje strujanje zraka može prenijeti i na udaljenost do šest metara.
Prof. Lydia Bourouiba s Massachusetts Institute of Technology (MIT) koristila je kamere velike brzine za snimanje kašlja, koje su detektirale minijaturne čestice kašlja na šest metara udaljenosti.
- Predodžba o sigurnosti na jednom do dva metra ne temelji se na onome što smo izmjerili i izravno vizualizirali - rekla je za BBC Lydia Bourouiba. A studija provedena u bolnicama u Kini, posebice na odjelima intenzivne njege, pokazuje da bi se sigurnom udaljenošću u zatvorenom prostoru mogla smatrati ona od četiri metra.
Kako bi istražili jesmo li na otvorenom prostoru sigurniji, japanski znanstvenici analizirali su 110 slučajeva Covida-19, prateći kontakte zaraženih. Procijenili su da su izgledi za prijenos infekcije gotovo 19 puta veći u zatvorenom, nego vani na svježem zraku.
Američki antropolog Edward Twitchell Hall (1914. - 2009.) proučavao je 1960-ih godina kako se ljudi ponašaju u kulturološki različitim konceptima prostora. Utemeljitelj je proksemike, discipline koja se bavi proučavanjem upotrebe i percepcije socijalnog i osobnog prostora. Pritom, kulturno specifična pravila određuju, primjerice, društveno prihvatljivu udaljenost među sudionicima u komunikaciji, ovisno o kontekstu.
Razlikujemo nekoliko vrsta osobnog prostora. To su zatvoreni i širi intimni prostor, osobni prostor, socijalna i javna distanca. Tako je zatvoreni intimni prostor (do 15 centimetara distance) zona za fizičke kontakte poput dojenja, vođenja ljubavi i fizičke borbe. Širi intimni prostor (do 46 centimetara) rezerviran je za najbliže rođake i prijatelje. Osobni prostor (od 46 do 122 centimetra) jest zona rezervirana za prijatelje, bliske kolege i prijateljska okupljanja te domjenke.
Socijalna distanca proteže se na udaljenosti od 1,22 do 3,7 metara, a predstavlja prostor koji zadržavamo kad su u pitanju strane osobe kao što su majstori, poštari, trgovci te ljudi koje dobro ne poznajemo. Postoji i javna distanca (od 3,7 do 7,6 metara), a to je prostor rezerviran za govore ili predavanja za veće skupine ljudi.
Istraživanja su pokazala da i kultura u kojoj pojedinac živi itekako utječe na korištenje osobnog prostora. Stanovnici Južne Amerike i južne Europe skloni su stajati mnogo bliže jedni drugima nego što to čine stanovnici sjeverne Europe i SAD-a. Primjerice, kada je glavni švedski epidemiolog Anders Tegnell najavio da njegova zemlja neće slijediti ostatak Europe i nametnuti stanovnicima “lockdown”, društvenim mrežama su kružile o priče Šveđanima koji su držali socijalnu distancu i bez pandemije. Primjerice, puno su se dijelile dvije fotografije koje prikazuju Šveđane na autobusnoj stanici prije i tijekom pandemije, pri čemu nije bilo razlike u ponašanju ljudi.
- Osobni prostor u SAD-u kulturološki je vrlo različit od osobnog prostora u mnogim zemljama - rekla je za Times Union Ladan Alomar koja je desetljećima bila izvršna direktorica latinskoameričke neprofitne organizacije Centro Civico.
- Blizu smo, jako se dodirujemo, kao dio kulture ne možemo se pozdraviti bez zagrljaja i ljubljenja - dodala je Alomar.
Ljudi mnogih drugih kultura imaju slične potrebe pa im držanje udaljenosti od dva metra dok razgovaraju s prijateljima ne pada lako. - Držanje socijalne distance će neko vrijeme ljudima biti zbunjujuće i neugodno. Ako se iznenada ne možete približiti, to može ugroziti vaš osjećaj tko ste i kako se ponašate prema ljudima - rekao je Richard Lachmann, profesor sociologije na Sveučilištu u Albanyju.
Kad nam se netko, posebice strana osoba, približi unutar zone osobnog prostora, osjećamo nelagodu. Istraživanja pokazuju kako je invazija u naš osobni prostor okidač za navalu adrenalina te pojačava otkucaje srca. Zanimljivo je da žene preferiraju veću distancu kad pričaju s muškarcima nego obrnuto.
No, u svakodnevnom životu prije pandemije često smo se suočavali s invazijom u naš osobni prostor. Primjerice, vozimo se u tramvaju i velika je gužva pa je naš osobni prostor ugrožen sa svih strana. Ne možemo se pomaknuti niti odmaknuti. No, gužve preživljavamo “dehumanizacijom” ljudi oko nas. Izbjegavamo kontakt očima s njima i gledamo kroz prozor, čitamo knjigu ili tipkamo po mobitelu. Na taj način, iako se fizički nismo odmaknuli od drugih, ipak smo stvorili određeni psihološki odmak i zaštitili svoj osobni “balon” koji nas okružuje.
Poljski sociolozi sa Sveučilišta u Wroclawu su 2017. godine proveli istraživanje o socijalnoj distanci u razgovoru sa strancima u 42 države, uključujući i Hrvatsku. Znanstvenici su spoznali da ljudi koji dolaze iz zemalja s toplijom klimom toleriraju bliskiji, bliži pristup. Starije generacije i žene se radije više udaljavaju od lica i tijela sugovornika. Izračunali su i to da je prosječna udaljenost od sugovornika potrebna jednom Britancu da se osjeća ugodno nešto manja od metra. Argentinci su najopušteniji i oni toleriraju udaljenost manju od 70 centimetara. Rumunji se vole udaljiti od sugovornika, u prosjeku 139 centimetara.
Hrvati se nalaze na sredini ljestvice i toleriraju otprilike metar udaljenosti od stranca, 90 centimetara od poznanika i 75 centimetara od bliske osobe.
