'VAŽNIJE OD ŽIVOTA' - “Važnije od života” bilo je popularno u čitavoj istočnoj Europi, pa i u Latinskoj Americi, tako da jedan od redatelja, Janusz Morgenstern, procjenjuje da ju je tih godina vidjelo barem milijardu gledatelja
Nedjeljom uvečer na Trećem programu HRT-a imamo rijetku priliku za ponovni susret s nekoć fantastično popularnom poljskom serijom “Važnije od života”. Ostalo je još šest epizoda, još uvijek imate priliku uključiti se u nju, što neće biti osobiti problem budući da je svaka od njih zasebna cjelina, radnja nije kontinuirana, a jedino morate paziti na protjecanje vremena jer sve počinje 1941., a završava 1945.
Samo jedan lik povezuje osamnaest epizoda, to je dvostruki agent Hans Kloss, satnik u njemačkom Abwehru, vojnoj obavještajnoj službi, a zapravo poljski obavještajac Stanislaw Kolicki, dobro upućenima poznat i po nadimku Janek - J-23. U Abwehru on dolazi do najpovjerljivijih informacija koje prosljeđuje poljskom pokretu otpora, Crvenoj armiji, pa i saveznicima. Glumi ga Stanislaw Mikulski koji je tek zahvaljujući seriji postao mega zvijezda.
Prije toga je igrao sporedne uloge u nekim jako važnim filmovima, recimo, “Kanalu” Andrzeja Wajde, i nastupao u teatru, no otkako je “Važnije od života” emitirano, u Poljskoj sa 1968. na 1969. godinu, za njega se sve promijenilo: mediji su ga naprosto salijetali, što mu se baš nije dopalo, tako da se neko vrijeme posvetio samo kazalištu.
Pravo je čudo kako nikad nisu napravili drugu sezonu, valjda stoga što nisu znali kako bi organizirali zbivanja nakon 1945., u razdoblju hladnog rata, a tada još nije bilo relaksiranosti u naraciji kakva je danas u modi: suvremeni scenaristi bi se naprosto vratili malo unatrag, dok je rat još trajao, i zapleli priču na zadovoljstvo široke publike. “Važnije od života” bilo je popularno u čitavoj Istočnoj Europi, pa i u Latinskoj Americi, tako da jedan od redatelja Janusz Morgenstern (inače dosta ugledan i po svojim filmovima) procjenjuje da ju je tih godina vidjelo barem milijardu gledatelja. U Albaniji su ovako zvali dane u tjednu:
“Ponedjeljak, utorak, srijeda, Hans Kloss, petak, subota, nedjelja”, zato što su tu seriju emitirali četvrtkom. Kad je Mikulski došao posjetiti Hrvatsku, nastala je histerija potpuno usporediva onoj koju je nešto ranije izazvala američka televizijska zvijezda Roy Thinnes (“Dugo toplo ljeto”, “Osvajači”). No, dok je potonji samo mahnuo iz svog aviona na aerodromu Pleso, Mikulski je poziv iz Zagreba shvatio puno ozbiljnije, imao je snimanje u studiju Televizije Zagreb, navratio u redakciju tjednika Studio, svoga domaćina, pa čak skoknuo i do Varaždina. Toga se sjećaju samo oni koji su već navršili šezdesetu, ali spomen na Mikulskog u Poljskoj je i danas iznimno snažan.
Ne samo da su mu početkom devedesetih posvetili videoigru “Hans Kloss”, nego ga u svojim tekstovima često spominju rock glazbenici, a objavljeno je i 20 nastavaka stripa “Kapetan Kloss”. U Katowicama postoji Muzej Hansa Klossa, svečano otvoren 2009., dok je 2012. snimljen svojevrsni filmski nastavak “Hans Kloss: Važnije od smrti” čija radnja počinje 1975., na pogrebu Otta Skorzenyja u Madridu. U tim dijelovima nastupa Mikulski (pa i Daniel Olbrychski), no čim se vratimo u 1945., ulogu preuzima mlađi glumac Tomasz Kot, ne tako davno nagrađivan za “Hladni rat” Pawela Pawlikowskog. Mikulski je umro 2014. u dobi od 85 godina, a na njegov grob u Varšavi neprestano hodočaste poklonici serije.
U čemu je tajna nekadašnjeg uspjeha “Važnije od života”? Dostatno je spomenuti da su se scenaristi Andrzej Szypulski i Zbigniew Safjan (seriju su radili pod zajedničkim pseudonimom Andrzej Zbych) inspirirali filmom “Doktor No”, prvim iz serijala o tajnom agentu 007. Odmah su pomislili da bi “poljski James Bond” mogao postati dobitna formula i bili su u pravu.
Najprije su je isprobali u tzv. televizijskom kazalištu, često snimanom uživo, u 14 nastavaka, a vrlo dobar odjek ponukao je producentsku kuću Syrena da počne snimati “Važnije od života”. Po istom pravilu po kojem je Sean Connery postao James Bond, glumio je u puno filmova, ali nikad glavne uloge, tako je i Mikulski bio netko za koga se zna, ali prava ga je karijera tek čekala.
Po uzoru na Bonda, i serija je imala kozmopolitski karakter, Hans Kloss se kretao od Istanbula do Berlina i francuske provincije, no sve je to dočarano na najrazličitijim poljskim lokacijama, s glumačkom ekipom od najmanje 700 članova. I opet kao i Bond, Kloss je smatrao da mu je seks važno oružje, odmah bi pristupio ženama koje su posjedovale važne informacije, a u većini slučajeva i one su bile dvostruke agentice. Stalno ste morali slušati njihove komentare kako je zgodan, kako mu dobro stoji njemačka uniforma (što je bila istina), ali on nije izigravao manekena, bio je ozbiljan glumac i pazio da se ne pretvori u pozera.
U osnovi, serija je špijunski triler s puno akcije te nešto malo romantike i humora. Početak baš nije puno obećavao jer ste u prvoj epizodi morali progutati dramsku premisu kako njemački časnik Hans Kloss uistinu postoji, samo što su ga Rusi zarobili, a kako je u poljskom pokretu otpora postojao Stanislaw Kolicki, koji mu je poput brata blizanca, bilo ga je lako ubaciti u Abwehr, dakako, nakon nekolicine obrata: u njima je pravi Kloss stradao tako da se Kolicki - ili J-23 - mogao baciti na svoju špijunsku djelatnost bez straha da će ga netko razotkriti.
U sporednim ulogama pojavljuju se neki od najpoznatijih poljskih glumaca. Lucyna Winnicka (“Majka Ivana Anđeoska” Jerzyja Kawalerowicza) nastupa u drugoj epizodi i bude ubijena u završnici. Leon Niemczyk (“Nož u vodi” Romana Polanskog) igra u trećoj epizodi mađioničara Rioletta, zapravo špijuna koji radi za tko zna koga, i više se ne pojavljuje, Beata Tyszkiewicz (bivša supruga Andrzeja Wajde, slovila je i kao prva dama poljskog filma) u dvanaestoj epizodi je švedska operna pjevačica Christin Kield koja potajno radi za Nijemce, iz posve osobnih razloga, no kad shvati da je to velika pogreška, doživi živčani slom. Na Barbaru Brylsku (Kawalerowiczev spektakl “Faraon”, sovjetska hit-komedija “Ironija sudbine”) morat ćete čekati sve do sedamnaeste epizode, ali se to isplati.
Kvaliteta epizoda varira, u nekima je previše dokumentarnih materijala (bombardiranje Njemačke i sl.), no, srećom, toga nema previše, neke su jednodimenzionalne poput jugoslavenskih partizanskih filmova (osma epizoda “Velika kompromitacija”), u devetoj epizodi “Genijalni plan pukovnika Krafta” opet koriste motiv dvojnika što je - u odnosu na početak - ipak malo previše, no u cjelini pretežu one jako dobre.
U sedmoj epizodi “U klinču” Kloss se namjerio na ravnopravnog protivnika, njemačku špijunku Hannu Bösel (Wieslawa Mazurkiewicz), koja je često korak ispred njega u kontaktiranju stranih agenata, ali naposljetku se ispostavi da oboje rade za istu stranu, samo što su suviše nepovjerljivi jedno prema drugom da bi to priznali.
Svakako je najbolja šesta epizoda “Željezni križ”, u kojoj Kloss dobije najviše njemačko odlikovanje, ali prije toga se štošta toga dogodi: visoki nacistički dužnosnik u kupaonici grofa Wasowskog (Wladyslaw Hancza) otkrije tajni pretinac s pištoljem i stranom valutom, ispada da je poljski aristokrat organizirao urotu na Hitlera i da su u njoj sudjelovali njegovi znanci, sve sama krema njemačke vojne sile. Dok se polako raspliće tko je sve u tome sudjelovao, Kloss uživa što na taj način difamira svoje protivnike, iako mu je Wasowski simpatičan i ne bi volio da ga Nijemci strijeljaju. Sve do finala vrlo napeta i slojevita epizoda služi na čast kako scenaristima i glumcima tako i redatelju Morgensternu.
Štošta se može iz serije naučiti, na primjer naglasak je na rivalstvu pripadnika Gestapa i Abwehra, koje Kloss koristi kako bi zavadio jedne protiv drugih. Gestapovci nose tamne uniforme, košulje i kravate, dok su oni iz Abwehra zakopčani do grla, tako da ispod gornjeg dijela uniforme imaju samo potkošulje. Nije slučajno što Kloss pripada Abwehru jer su tu uniforme puno elegantnije, a plavokosom Mikulskom to jako dobro pristaje. Poprilično je subverzivno da serija dobar dio svoje atraktivnosti zasniva na nacističkom glamuru, ipak su Poljaci štošta pretrpjeli od Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, no što je tu je.
Pripadnici poljskog pokreta otpora aljkavo su odjeveni, izgledaju poput običnih ljudi, neugledni su i nimalo karizmatični, no kad se među njima pojavi Kloss, odjednom je to nešto sasvim drugo. Na istom principu zasnovana je i sovjetska serija iz 1973. “Sedamnaest trenutaka proljeća” s velikim ruskim glumcem Vjačeslavom Tihonovim u ulozi njemačkog agenta Stierlitza, koji se zapravo zove Maksim Isajev i podmetnut je u Nacionalsocijalističku stranku još 1927., dok ta nije niti bila na vlasti. Stierlitzovo podrivanje njemačkog imperija sliči partiji šaha, nema karikiranja nacista, ponekad su oni ravnopravni protivnici, ponekad i ne.
Ne čudi što je serija u 12 nastavaka (izvrsno ju je režirala Tatjana Lioznova) postigla takav uspjeh u svijetu, a i u nas je bila iznimno popularna sredinom sedamdesetih. Kada bi Treći program HRT-a htio zadržati istu kvalitetu nedjeljom uvečer, morao bi je što prije otkupiti.
