Pad vlade Bashara al-Assada nakon pobjede pobunjenika, uključujući frakcije koje podržava Ankara, zapravo je učinio Tursku dominantnim stranim akterom u Siriji na račun Irana i njegovog saveznika Rusije.
Turska i Iran se godinama takmiče za uticaj na Južnom Kavkazu, a čini se da se ovo rivalstvo sada proširilo i na Levant.
"Islamska republika je imala značajne sumnje u vezi s turskim uticajem u Siriji, bilo da se radi o ekonomskom, političkom ili vojnom, mnogo prije pada Asada. Ali s gubitkom jedinog državnog saveznika Irana u regionu, ova zabrinutost će se povećati eksponencijalno", rekao je Behnam Taleblu, iranski analitičar u Washingtonskoj Fondaciji za odbranu demokratija (FDD).
Ipak, stručnjaci kažu da rastući profil Turske u Siriji na štetu Irana ne znači nužno da će odnosi Ankare i Teherana biti značajno pogođeni.
Težnje Turske
Od početka sirijskog građanskog rata 2011. godine, Iran i Rusija podržavali su Assada, dok je Turska podržavala pobunjeničke grupe koje su se protivile njegovoj vladavini.
Iranu je bio potreban Assad da ostane na vlasti kako bi mogao koristiti Siriju kao mjesto za financiranje i naoružavanje svojih zastupnika i partnera, posebno libanske grupe Hezbolah.
Za Rusiju, Assadova vladavina značila je da je Moskva mogla zadržati svoju zračnu bazu Hmeimim i pomorsku bazu u Tartusu, što joj je omogućilo lakši pristup Bliskom istoku, sjevernoj Africi i Sredozemnom moru.
Ankara je željela vladu u Siriji koja je više usklađena s njenom regionalnom vizijom i politikama, posebno onima koje bi obuzdale kurdske grupe na sjeveroistoku Sirije. Koalicija kurdskih stranaka, uključujući Partiju demokratske unije (PYD), vodi autonomnu upravu sjeverne i istočne Sirije.
Naoružano krilo PYD-a, Jedinice narodne zaštite (YPG), predvodi Sirijske demokratske snage (SDF) koje podržavaju SAD.
"Turska je imala tri ključne brige u Siriji: borba protiv YPG/PYD, omogućavanje povratka sirijskih izbjeglica u Siriju i sprečavanje daljeg priliva izbjeglica u Tursku", rekla je Daria Isačenko, stručnjakinja za Tursku na njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove.
Assadov pad 8. decembra zaustavio je priliv izbjeglica u Tursku, ali "prve dvije zabrinutosti ostaju", dodala je Isačenko.
Sirijom sada efektivno vlada teroristička organizacija Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koju su SAD označile terorističkom, te njeni saveznici -- od kojih su neki povezani s Turskom, rivalom Irana.
Isačenko kaže da bi rastući uticaj Turske u Siriji mogao dodatno ojačati njenu poziciju u Sredozemnom moru ako Ankara potpiše pomorski sporazum u libijskom stilu s novim vlastima u Damasku.
Put koji slijedi
Rast Turske i oslabljena pozicija Irana u Siriji mogli bi imati posljedice po razvoj događaja na Južnom Kavkazu, gdje se Iran, Rusija i Turska bore za uticaj.
Stručnjaci kažu da su pregovori u Astani -- formatu koji su sponzorisale tri zemlje za okončanje sukoba u Siriji -- možda mrtvi, oni su i dalje služili kao platforma za upravljanje različitim interesima.
"Ne treba isključiti koordinaciju i konsultacije o upravljanju sukobima između Turske i Irana, kao i Rusije na Bliskom istoku i južnom Kavkazu", navodi Isačenko.
Ona dodaje da čak iu Siriji, Turska i Iran mogu naći neke od svojih interesa usklađene, kao što je pronalaženje zajedničkog protivnika u Izraelu, koji se prešao na sirijsku teritoriju od pada Assada.
Ipak, neki tvrde da će Teheran nastojati da potkopa Tursku u Siriji u nadi da će vratiti zemlju u njenu takozvanu osovinu otpora -- labavu mrežu iranskih regionalnih saveznika i zastupnika.
"Korpus Islamske revolucionarne garde će tražiti načine da povrati uticaj u Siriji", rekao je Taleblu iz FDD-a.
"Podjarmljene, izložene i prezrene lokalne igrače je lako kooptirati, posebno u državama u kojima je centralna vlast slaba", ocenjuje.
Kurdsko pitanje
Američka podrška SDF-u predvođenom Kurdima oslabila je posljednjih godina zbog kombinacije raz nih faktora, uključujući povlačenje većine američkih trupa 2018. i 2019. i pritisak saveznika Washingtona u NATO-u, Turske.
Ankara, koja je 2019. pokrenula upad u sjevernu Siriju protiv kurdskih snaga, sada je u jakoj poziciji da dodatno izazove Kurde, kažu stručnjaci.
Od Assadovog pada, pobunjeničke grupe koje podržava Ankara sukobile su se sa kurdskim snagama i zauzele gradove Manbidž i Tarafat koje su ranije kontrolisali Kurdi u blizini granice s Turskom.
Wladimir van Wilgenburg, analitičar sa sjedištem u Iračkom Kurdistanu koji je koautor knjiga o sirijskim Kurdima, kaže da bi prisustvo 900 preostalih američkih vojnika moglo pružiti određenu zaštitu Kurdima, ali je situacija i dalje nesigurna.
"Nova administracija u Damasku će vjerovatno preferirati odnose s Turskom nego sa SDF-om", rekao je on. "Situacija je teška za Kurde ako ne postignu sporazum sa HTS-om."
Lider HTS-a Ahmad al-Sharaa, ranije poznat pod gerilskim imenom Abu Muhammad al-Jolani, želi ujediniti sve oružane grupe u Siriji pod jednom zastavom. Ali ako bi se SDF pridružio, to bi efektivno okončalo kurdsku autonomiju u Siriji, kaže Wilgenburg.
