Pišu: Madina Kuanova i Ray Furlong
Asel Baimuqanova provela je desetljeće pokušavajući saznati više o kaspijskim tuljanima i razlozima njihovog naglog pada broja – potragu koja je započela jedinstvenim susretom.
"Približila sam se i vidjela tuljana koji jedva diše, njegov vrat bio je zapetljan u ribarsku mrežu koja mu se urezivala u kožu", rekla je.
Baimuqanova se pridružila međunarodnim istraživačima koji promatraju tuljane.
Od tada je bila na desecima ekspedicija, često provodeći sate ležeći nepomično u teškim uvjetima.
"Ako ležiš mirno na obali, možda će ti [tuljan] dopustiti da se približiš na udaljenost od metar. Jednom, dok sam ležala tamo, nekoliko tuljana pokušalo je leći pokraj mene. Bila sam toliko sretna što su me možda vidjeli kao jednog od svojih. A ponekad oni obavljaju vlastitu 'istragu.' Nisi ti jedini znatiželjan, oni također promatraju tebe", istakla je.
"Usmjerite komunikaciju, uspostavite povezanost. To je izvanredno iskustvo s kojim bi se svaki biolog mogao povezati: kada ste u kontaktu s nečim nevjerovatnim", navela je.
Kaspijski tuljani jedini su morski sisavci u Kaspijskom moru i ne žive nigdje drugdje.
Početkom 20. stoljeća njihova populacija brojala je više od milion jedinki, a danas se procjenjuje na između 70.000 i 300.000.
Podaci nisu precizni jer tuljani nisu bili dovoljno proučavani.
Baimuqanova radi na Institutu za hidrobiologiju i ekologiju, neprofitnoj organizaciji koja proučava mogu li se kaspijski tuljani prilagoditi promjenjivom okolišu.
Mnogi faktori – ljudski, zagađenje, klimatske promjene i smanjenje Kaspijskog mora – svi su odgovorni za smanjenje broja ovih životinja.
Smanjenje razine mora uzrokuje nestanak, pomicanje ili spajanje otoka, prisiljavajući tuljane da traže nova mjesta za odmor.
"Između 2009. i 2011. postojao je Durneva, obalni otok u Kaspijskom moru. Tamo je odjednom odmaralo do 25.000 tuljana. Godine 2016. ostalo ih je oko 200. Do 2019. tek 69 jedinki. Kako je razina mora padala, otoci su postajali plitki, a tuljani su počeli tražiti druga mjesta", rekla je Baimuqanova.
"Štoviše, Kaspijsko more doživljava cikluse u kojima se razina vode mijenja zbog mijenjanja puhanja vjetra. Ova situacija, u kojoj se područja za odmor isušuju, oduvijek je postojala. Možda tuljani imaju sposobnost prilagodbe tim promjenama i nastavit će preživljavati", kazala je.
Zagađenje je još jedna ozbiljna prijetnja. Ribe, koje konzumiraju i ljudi i tuljani, sadrže makro i mikroplastiku.
"Kod pet vrsta pronašli smo plastiku u njihovim želucima. To je toksično, nakuplja se u tijelu, slabi imunitet i može uzrokovati bolesti", objasnila je.
U sjeveroistočnom Kaspijskom moru, gdje se tuljani okupljaju u proljeće i jesen, ljudski utjecaj relativno je mali.
Međutim, kako razina mora opada, mjesta za odmor mogla bi se pomaknuti prema sjeveru, bliže naseljenim područjima.
Svake godine ekolozi prate smrtnost tuljana na poluotoku Tupkaragan. Tamo oluje na obalu izbacuju trupla životinje koje su tokom zime uginule iz raznih razloga.
Baimuqanova kaže da iz godine u godinu nalaze tuljane s fizičkim ozljedama: slomljenim čeljustima i poderanim perajama.
"Možemo samo nagađati, ali možda zimi tuljani ostanu zarobljeni pod propelerima ledolomaca", rekla je.
Nedavno je zabilježen još jedan masovni pomor u kazahstanskom dijelu Kaspijskog mora.
Uz obalu pokrajine Manghistau je krajem oktobra pronađeno 289 mrtvih tuljana. Uzrok smrti još nije utvrđen.
Slična tragedija 2017. godine, kada je u Kazahstanu pronađeno 247 mrtvih tuljana, natjerala je Baimuqanovu da ozbiljno razmisli o prestanku rada.
"Bilo je teško to gledati. Uvijek ih vidiš žive, fascinantne i simpatične. Ali ovdje ih je na obalu more izbacilo na stotine. Miris tijela u raspadanju bio je nepodnošljiv", iskreno će naučnica.
Njezin otac, koji je sada na čelu njezine organizacije, pružio joj je podršku.
"Rekao je: 'Ako si stvarno strastvena u vezi s tim, moraš se ne samo na žive životinje, već i na mrtve. Jer moraš razumjeti razloge.'"
Kazahstanska vlada planira uspostaviti prirodni rezervat od 109.500 hektara u pokrajinama Manghistau i Atirau kako bi zaštitila ovu vrstu, rehabilitirala bolesne životinje i provodila istraživanja.
Baimuqanova i njezin tim zalažu se za proširenje tog područja, a prije dvije godine razvili su detaljan plan za očuvanje tuljana, no vlasti ga još nisu usvojile.
Podizanje svijesti također je ključni dio njezinog rada. Na svojom Instagram profilu, Baimuqanova dijeli priče o svojim ekspedicijama i tuljanima.
"Svaki [tuljan] ima svoj karakter. Jedan nije uopće dozvolio da uzmemo njegove uzorke. Kad smo ga pustili, počeo nas je 'grditi', stajao je u centru grupe istraživača i režao. Nije se smirio dok nije suočio sa svakim od nas. Zatim se okrenuo od mora i počeo puziti prema našoj opremi. Počela sam se ispričavati, pokušavajući ga nagovoriti da se vrati u more", rekla je Baimuqanova uz smijeh.
Pokušava ne gubiti optimizam i pronalazi pozitivne strane čak i u težim trenucima tokom ekspedicije.
"Ako je hladno, napravim supu od paprika. Donosimo slatkiše i kafu. Nisam veliki ljubitelj slatkog, ali u takvim uvjetima to jednostavno poželiš. Sjediš na stolici uz more, piješ kafu, jedeš medenjake – savršeno je", istakla je.
Baimuqanova naglašava da obale Kazahstana imaju važnu ulogu u životu ovih bića, jer se do 98 posto njih odmara tamo u proljeće i jesen.
Kazahstanu je posebno odgovoran za opstanak veličanstvenog kaspijskog tuljana, ocjenjuje ona.
