Nakon što Toni Kukoč niti šesti put nije izabran u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu (Naismith Memorial Basketball Hall of Fame), najrelevantniji sportski Hall of Fame na svijetu, ponovno nas je zapljusnulo pitanje “kako to, kako to?”. I da odmah riješimo osnovnu stvar: u ovom izboru nitko ne sabotira Tonija Kukoča ili hrvatsku košarku niti postoji ikakva zavjera. Hrvatska je ionako u Kući slavnih najzastupljenija država nakon SAD-a.
Jednostavno, članovi Odbora zaduženi za izbor osobe koja će se uvrstiti u Kuću slavnih iz područja “Međunarodne košarke” (International Game) posljednjih su godina više glasova podarili nekim drugim velikanima, a na Kukoča će, uvjereni su u to i svi s kojima smo posljednjih dana razgovarali, uskoro doći red. Možda već i sljedeće godine. Kategorija “Međunarodna košarka” uvedena je 2011. godine i iz nje se svake godine obavezno bira jedna osoba. Premijerni njezin uvrštenik postao je Arvydas Sabonis, a slijedili su Lidija Aleksejeva, Oscar Schmidt, Šarunas Marčiulionis, Dikembe Mutombo, Yao Ming, Nikos Galis, Dino Rađa i ove godine Vlade Divac.
Čisto kao primjer mogućih kriterija prenijet ćemo opis koji stoji uz Dina Rađu na mrežnoj stranici Naismithove Kuće slavnih.
“Dvostruki osvajač olimpijskog srebra Dino Rađa je prvi put proslavio sebe i rodnu Hrvatsku 1989. godine. Igrajući za sve bolju Jugoplastiku iz Splita u Hrvatskoj Rađa i njegovi sunarodnjaci su hrvatskoj košarci dali poticaj osvajajući Kup europskih prvaka 1989. godine. Jugoplastika je osvojila tri naslova zaredom počevši od te 1989. godine. Rađa, visok skoro sedam stopa (214 cm) je bio prototip modernog krilnog centra (power forward).
Bio je jednako vješt u spuštanju nižeg obrambenog igrača i poentiranju ispod koša kao i u izvlačenju visokog braniča iz driblinga i igranju protiv njega licem na vanjskoj poziciji. Dobro je skakao u gužvi i čak vodio kontranapade u kojima bi asistirao sa stilom - dodavanja iza leđa i kroz noge samo su dio njegovog repertoara. 1992. godine je u timu s Draženom Petrovićem i Tonijem Kukočem odveo Hrvatsku to srebrne medalje u Barceloni. Rađa je bio najbolji skakač momčadi s prosjekom od 6.9 skokova i zabijao skoro 17 koševa po utakmici”.
U vrijeme u kojem su hrvatski stanovnici Kuće slavnih postali Krešo Ćosić (1996.), Dražen Petrović (2002.) i Mirko Novosel (2007.) u pravilu se godišnje biralo manje novih članova ovog slavnog kućanstva (šest ili sedam, a 2001. godine, primjerice, samo tri), a jedini kanal putem kojeg se u nju ulazilo bio je Odbor za počasti (Honors Committee).
Nakon što su nominacije prošle prvi filter, 24 članova Odbora bi glasovala o finalistima, a u Kuću slavnih ušli bi samo oni koji bi dobili minimalno 18 glasova (75 posto). Kandidature onih koji pet uzastopnih godina ne bi dobili dovoljan broj glasova za ulazak u Kuću slavnih bile bi suspendirane sljedećih pet godina. Danas takav postupak vrijedi za izbore u najvažnijoj kategoriji “Sjevernoamerička košarka” kao i za područje “Ženske košarke”.
- Mene su kandidirali Amerikanci (USA Basketball) i prošao sam iz drugog pokušaja. U toj generaciji izabran je i španjolski trener Pedro Ferrándiz, a i prije nas i poslije je bilo godina u kojima nije bio izabran niti jedan Europljanin. I mene svaki put iznenadi kad nema Kukoča, sigurno je to zaslužio prije Rađe ili Divca, ali to su Amerikanci. Ne treba se uzrujavati jer će Kukoč sigurno ući u Hall of Fame, a najvažnije je da se ne dogodi stvar koja me najviše rastužuje, a to je da se ovakva nagrada prima posmrtno - rekao nam je Mirko Novosel.
No, za rješavanje “misterija Kukoč” (priznajemo, izbor riječi je pomalo pretenciozan, ali dobro zvuči), nedostaje najvažnija stvar koju i dosta Amerikanaca prigovara Kući slavnih odnosno njihovom Odboru za počasti - transparentnost. S druge strane, pak, kad bi svatko od “mudraca iz Springfielda”, kako ih je jednom sam Kukoč nazvao, objasnio svoj izbor ovakvi i slični tekstovi ne bi postojali, jer i u Sjedinjenim Državama raspravlja se o tome tko jest, a tko nije član Hall of Famea. Primjerice, da joj Bernard King, Yao ili Mullin ne pripadaju, i da su u njoj odavno trebali biti Michael Cooper, Marc Aguirre ili Shawn Kemp.
Kod nas nitko ne dvoji da je i Rađi i Divcu mjesto u Kući slavnih, ali skoro sve u Hrvatskoj intrigira zašto u njoj već sada nije i Toni Kukoč, vjerojatno najbolji hrvatski košarkaš svih vremena (raspravu o tome je li to baš on ili Krešo ili Dražen ostavit ćemo za neku drugu priliku). Karijeru je završio 2006. godine, najmanje još tri trebaju proći otkako može biti nominiran, a Chicago Bullsi su ga prijavili 2014. godine. Divac je tri godine ranije završio karijeru, a ulazak je čekao dvije godine duže nego što, zasad, čeka Toni Kukoč.
- Jedino objašnjenje koje mi pada napamet je da Amerikanci koji glasaju, kao općenito njihova nacija, vole razmišljati ‘out of the box’, i da samim time imaju svoje razloge zbog kojih su ranije izabrali Rađu ili Divca - kaže nam Neven Spahija, suvremenik svih ovih košarkaša koji je, između ostaloga, tri godine bio pomoćni trener u NBA momčadi Atlanta Hawks.
- I da se razumijemo, svi bismo trebali biti složni i reći da sva trojica zaslužuju biti u Kući slavnih. Uvjeren sam da tako i Amerikanci razmišljaju, i da će im se Toni uskoro priključiti, ali je u nekim stvarima njihova percepcija malo drugačija od hrvatske ili europske pa je to utjecalo na redoslijed ulaska u Hall of Fame.
U svakom slučaju, nema nikakve zavjere niti mislim da se Kukoča namjerno zanemaruje ili mu se nanosi nepravda. Isto tako treba prihvatiti da Amerikanci imaju ‘milijun’ igrača i trenera o kojima mogu razmišljati u kontekstu Hall of Famea, dok je naših malo pa nam je Toni prioritet - rekao je još Spahija.
Ono što nas, zapravo, navodi na sva ova razmišljanja o Kukočevom (ne)izboru je podatak da je imao izvrsne rezultate u svakom području u kojem bi se mogli mjeriti. Ako stavimo sa strane iznimno bolji i uvjerljiviji učinak u NBA karijeri (zbog toga što su kandidirani u “Međunarodnoj košarci”, a ne u glavnoj kategoriji iz koje će prvi Europljanin u Kući slavnih vjerojatno biti Dirk Nowitzki), Kukoč je i po ostvarenjima u reprezentacijama i klupskoj sceni ispred Rađe i Divca. A da ne govorimo i o utjecaju na košarku i suigrače, što svake godine postaje sve očiglednije.
Na istu temu razgovarali smo i s Rokom Ukićem, koji je kao i svi mi, iznenađen što Kukoča još uvijek nema u Kući slavnih, ali isto tako kao i svi mi, nema odgovora…
- Mogu samo nagađati, jer objašnjenje nikada nismo čuli. Ne prihvaćam niti priču da Amerikanci možda drugačije razmišljaju jer je bio član, i to važan član, najpopularnije momčadi koja je ikada igrala košarku. Tadašnji Bullsi su im kao Beatlesi, a Toni je bio dio najbolje ekipe svih vremena - priča nam Roko Ukić.
- Kukoč je, sad ću biti oprezan i reći jedan od pet, ali vjerojatno je jedan od tri najbolja europska košarkaša svih vremena, tako da ne treba biti puno pametan i analizirati bilo što prije tvrdnje da mu je tamo mjesto. Možda im njegova karijera nije najbolje prezentirana, možda mu nije napravljena dovoljno dobra reklama ili priloženo dovoljno novinskih članaka, ali ipak… kao što sam rekao, bio je član najbolje momčadi svih vremena pa niti ta reklama mu ne bi bila potrebna. Ne znam, ali vjerujem da će biti izabran kao što vjerujem da ga takvo nešto ne opterećuje u životu, jer je svjestan svoje karijere - zaključuje Ukić.
