STOLJETNA LOZA - Bila su to druga vremena. U našem je kraju najaktualnije bilo rudarstvo. U ugljenokopima je radila većina stanovništva, a poljoprivredom i stočarstvom bavili su se za vlastite potrebe. Osim voća i povrća, sadila se i loza i nije bilo pedlja zemlje koji nije bio obrađen. Ali, trbuhom za kruhom, djed Mate Kiršić otišao je na more
Snimaju: Silvija Munda G.E.T. Report i Rene Karaman
Dobio je posao kao član posade, točnije ložača na brodu Carpathia, ne znajući da će mu to promijeniti život - ispričao nam je njegov unuk Redendo Kiršić u kušaonici obiteljske vinarije Matiška, smještene u istarskom mjestu Nedešćina. Pogađate, Mate Kiršić se našao na Carpathiji 1912. godine, točnije hladnog jutra kad su doplovili do mjesta gdje je potonuo Titanic. Mate je spašavao ljude iz čamaca za spašavanje, brinuo se o njima, a o scenama i tragediji kojih se nagledao rijetko je kada pričao, pa čak ni svojoj ženi Mariji. Jednostavno, vrativši se u rodno mjesto Mate Kiršić je čvrsto odlučio da više nikada neće kročiti na brod. Ne samo na brod, nego da neće kročiti ni na kakvo plovilo, a ni u more. Donio je takvu odluku i zasadio lozu, a rad u vinogradu pružio mu je mir i vezu sa zemljom koju je toliko trebao nakon svega što je prošao na Carpathiji. I tako počinje stoljetna priča o istarskoj vinariji Matiška.
- Do prije tri godine uglavnom smo proizvodili vina, kako kažemo u Istri, “rinfuzo”, odnosno prodavali smo ih, ali ih nismo punili u butelje - ispričao je Bojan Kiršić, Redendov sin koji malo-pomalo, izuzetno ponosan na povijest svoje obitelji, od oca preuzima vinariju. Pričajući, u ruke uzima kutiju u kojoj obitelj čuva najveću uspomenu: časni orden austrijske kraljice, medalju koju je Mate Kiršić dobio za zasluge zbog spašavanja preživjelih putnika i posade s broda Titanic. - Koliko nam je poznato, od 120 podijeljenih medalja, sačuvano ih je samo četiri - rekao je Bojan Kiršić i napomenuo kako je to baština koju će ostaviti svojoj djeci Viti i Alanu, još premladima da bi odlučili žele li se nastaviti baviti vinarstvom i tako njegovati naslijeđe svoje obitelji.
- Ove smo se godine prijavili na Vinistru, ali zbog pandemije je sve stalo. A da u vinogradu i podrumu radimo dobar posao, pokazala je prodaja koja je začuđujuće, usprkos pandemiji, u rastu: prodavali smo na kućnom pragu i putem dostave. U naša vina i preko etikete unosimo obiteljsku priču i povijest: vizualni identitet izradila nam je jedna agencija iz Labina, spretno spojivši “krunu” medalje hrabrosti kao bazu za logotip i stoljetne čvorove vinove loze iz našeg vinograda koji kao da obavijaju svaku bocu - objasnio je Bojanov otac Redendo dok je Bojan sa suprugom Eni u kutu kušaonice vinarije na otvorenoj vatri spretno pekao ombolo omotan paprom uz koji smo kušali njihovu Matiška “Naš je pradjed na brodu Carpathia spašavao utopljenike s Titanica” U istarskom mjestu Nedešćina obitelj Kiršić njeguje trsove loze koje je posadio pranonić nakon što je odlučio da više nikada neće ploviti, nego živjeti u suradnji s prirodom i od plodova zemlje te proizvoditi vino malvaziju iz berbe 2018.
- Tu smo malvaziju napravili sami, moj otac Redendo i ja. Htjeli smo dobiti onakvo vino kakvo se proizvodilo u Istri godinama, dok još malvazija nije postala tako popularna, trendovska. Nismo htjeli dobiti ušminkanu, uniformiranu, kakve su gotovo sve malvazije koje se nalaze na tržištu - objasnio je Bojan analizirajući vino u čaši koje je bilo pravo iznenađenje: svježe, ugodno, ali malo jačeg tijela nego što smo navikli kod malvazija, bez intenzivnog cvijeća u mirisu. Upravo zato što je vrlo tradicionalna, stojećki je pratila ombolo, a zaključili smo kako ne bi bilo teško kombinirati je i uz druga jela intenzivnijih okusa.
- Za vino berbe 2018. konzultirali smo se s jednim enologom i ovo je rezultat - dodao je Bojan natočivši vino iz boce koje još nije ni etiketirano. Eh, to je malvazija sličnija ostalima, na kakve je naviklo tržište, pogotovo novijih konzumenata vina, a oduševio nas je i rose, mogli bismo reći njihovo najbolje vino, intenzivnije ružičaste boje i malo jačeg tijela, napravljeno od refoška i terana, koji obavezno treba točiti dobro ohlađen.
- Proizvodimo 12.000 litara vina, od toga smo napunili 6000 butelja, a mislimo ići do 10.000. Ali, problem je u vinogradima. Sada je, nažalost, u našem kraju jako puno neobrađene zemlje, a kad želiš neku kupiti, to se toliko zakomplicira jer za mali komad postoji desetak vlasnika raseljenih po cijelom svijetu pa dok se to sve sredi... Prva investicija u koju ćemo krenuti je vinarija, a zemlju kupujemo pomalo pa sadimo lozu jer od proizvodnje vina ne odustajemo - rekao je Bojan Kiršić kratko opisujući planove vinarije Matiška koja je ime dobila po nadimku njihove obitelji, danom od sumještana također prije više od stotinu godina.
