UŽAS U MINNEAPOLISU - Ne mogu disati, molim vas... Nos mu krvari, hajde dosta... pustite ga. Pa daj, stavite ga u auto, vidiš da je na podu. Stari, blokiraš mu disanje! Ne mogu disati... Ne budi propalica, ti uživaš u tome, da, uživaš, uživaš! Ne mogu disati, molim vas. Ne odupire se, daj stavi ga u auto. Zar ne vidiš da ne reagira. Jesi li normalan, daj provjeri mu puls, frajer se ne miče, jesi normalan! Sve sam snimila kamerom, da znaš, daj da vidim tvoju značku s imenom. Upravo ste ga ubili! Ako nije mrtav, blizu je...”
Ne mogu disati, molim vas... Nos mu krvari, hajde dosta... pustite ga. Pa daj, stavite ga u auto, vidiš da je na podu. Stari, blokiraš mu disanje! Ne mogu disati... Ne budi propalica, ti uživaš u tome, da, uživaš, uživaš! Ne mogu disati, molim vas. Ne odupire se, daj stavi ga u auto. Zar ne vidiš da ne reagira. Jesi li normalan, daj provjeri mu puls, frajer se ne miče, jesi normalan! Sve sam snimila kamerom, da znaš, daj da vidim tvoju značku s imenom. Upravo ste ga ubili! Ako nije mrtav, blizu je...”
Prije nego što je te večeri umro vrata prikliještenog policijskim koljenom i lica prilijepljenog uz asfalt jedne prometnice u američkom gradu Minneapolisu, dok su prolaznici snimali bezizražajna lica uniformiranih policajaca i bezuspješno molili za njega, George Floyd (46) dijelio je sudbinu milijuna Amerikanaca koji su zbog pandemije koronavirusa ostali bez posla. Prije šest godina doselio se u Minneapolis iz teksaškoga grada Houstona u kojemu je odrastao. Fakultet na jugu Floride, za koji je dobio stipendiju kao talentiran sportaš, nije uspio završiti, nije uspjela ni kratka karijera na teksaškoj hiphoperskoj underground sceni, ni dvije veze u kojima je dobio dvije male kćeri. Sa zatvorskim dosjeom i osjećajem da je krivo skrenuo, tražio je novi početak, posao i bolji život. Radio je, priča Floydov prijatelj Christopher Harris, u jednom restoranu kao redar dok nije uvedena karantena, a objekt zatvoren.
“Nagovorio sam ga da se preseli u Minnesotu jer u Houstonu dugo nije uspijevao naći posao. Bio je sretan zbog promjene koju je napravio u svom životu”, priča njegov prijatelj iz školskih dana.
Povratka na staro u životu Georga Floyda nije bilo. Vozio je kamion po danu, navečer radio u bistrou Conga Latin gdje su ga znali kao Big Floyda. Bio je visok gotovo dva metra. “Uvijek raspoložen. Nasmijavao je ljude namjerno luckasto plešući. Pokušao sam ga naučiti plesu jer je volio latino glazbu, ali bio je previsok. Uvijek me zvao bossman. Rekao bih mu: Ne zovi me bossman. Prijatelji smo. Svi moji drugi zaposlenici i svi posjetitelji, baš svi su ga voljeli”, kaže o njemu vlasnik kluba Jovanni Tunstrom.
A onda je u ponedjeljak navečer oko 20 sati zaposlenik dućana Food Cup nazvao 911 tvrdeći da je mušterija kupila cigarete s krivotvorenom novčanicom od 20 dolara. Transkript poziva objavili su američki mediji: “Shvatili smo što se događa”, govori pozivatelj dispečeru, “još dok je bio unutra i istrčali za njim. Tamo je, sjedi na automobilu. Jako je pijan”. “Znači taj muškarac vam je dao krivotvorenu novčanicu, ima vaše cigarete i pod utjecajem je neke opojne supstance?” “Da, tako nešto.” “U redu, pomoć je na putu.”
Trinaest godina ranije, kao 33-godišnjak, Floyd je počinio najskuplju pogrešku u svom životu. Sudjelovao u oružanoj pljački kuće u Houstonu, u kojoj je on, impozantne tjelesne građe i bivši sportaš, bio zadužen da provali vrata i drži vlasnicu. Nije mu to bio prvi bliski susret s policijom. Imao je 24 godine 1998. kada je uhvaćen i osuđen na kraću zatvorsku kaznu. Zbog “ulaska na tuđi posjed”, 2002. odslužio je 30 dana kazne. Zbog posjedovanja male količine kokaina odležao je osam mjeseci. U prosincu 2005. kod njega je pronađeno manje od jednog grama kokaina, za što je dobio deset mjeseci. Onda je, 2007., počinio pljačku u Houstonu i dobio pet godina zatvora.
Policajac koji ga je pritisnuo koljenom i tako držao najmanje sedam minuta, Derek Chauvin, u svom je dosjeu unutarnje kontrole imao 18 prijava. Detalji se ne znaju, osim da je zbog dva slučaja dobio opomenu nadređenih. S njim je u ponedjeljak bilo još troje kolega.
Tho Thao, jedan od njih, u dosjeu ima šest prijava. U jednom slučaju završio je na sudu.
Afroamerikanac Lamar Ferguson podignuo je 2014. godine tužbu protiv njega zbog “okrutnog i neuobičajenog policijskog kažnjavanja”. Thao i još jedan policajac optuženi su da su ga udarali šakama i gnječili koljenom iako je bio na podu s lisicama.
Prema Fergusonovu svjedočenju, bio je s trudnom djevojkom kada su ga zaustavili i pitali za incident u kojem su, tako su tvrdili, sudjelovali članovi njegove obitelji. Rekao je da ništa ne zna, no šake su im lako letjele, svjedočio je Ferguson, a kada su došli u bolnicu, smetalo im je i što se liječnici prema njemu ponašaju brižno. Poslije su mu bacili otpusno pismo i tablete protiv bolova u smeće.
Nakon što je George Floyd u nesvijesti prebačen na nosiljku i stavljen u vozilo hitne pomoći, i nakon što je u 21.25 u bolnici proglašen mrtvim, i nakon što je crnačka zajednica u Minneapolisu izašla na ulice, Thao, Chauvin i još dvojica policajaca i sami su postali nezaposleni. No, za razliku od Floyda, koji je svaki svoj dug društvu otplatio iza rešetaka, za četvoricu bijelih policajaca, potencijalnih ubojica, tu je bio kraj priče.
“Pokušavate imati vjere u sustav, no sustav nije napravljen za vas. Stalno tražite pravdu zakonskim putem, a ne možete je dobiti. Onda uzmete pravdu u svoje ruke”, izjavio je prije dva dana Floydov prijatelj Harris dok su američki mediji izvještavali o trećem danu nereda u Minneapolisu. Policijska postaja nedaleko od mjesta gdje je Floyd pritisnut o asfalt okružena je, a nakon što je snimka obišla grad, i zapaljena.
U Minneapolis je poslano 500 pripadnika nacionalne garde, počeli su neredi. Najgora takva pobuna u modernoj povijesti SAD-a dogodila se početkom devedesetih u Los Angelesu, kada je zbog oslobađajuće presude četvorici policajaca za smrt Afroamerikanca Rodneyja Kinga došlo do uličnih prosvjeda i nereda u kojima je život izgubilo više od 60 osoba, a šteta dosegnula gotovo milijardu dolara.
I tada je događaj zabilježila ulična kamera, ali dijelovi snimke nikad nisu pušteni u javnost. Slučajeve smrti Afroamerikanaca u rukama bijelih policijskih službenika proteklih su desetak godina u mnogim slučajevima snimili prolaznici. Jednog od njih, Erica Garnera, baš kao i Georgea Floyda, zbog krupne građe prijatelji su zvali “nježnim divom”. Eric Garner imao je 44 godine i ugušen je u New Yorku 2014. godine nakon što ga je policajac stavio u nedopušten hvat i tako držao dok nije izgubio svijest.
Ilegalno je prodavao cigarete na ulici, a posljednje riječi bile su mu, baš kao i Floydu: “Ne mogu disati”. Policajac Daniel Pantaleo nije optužen za Garnerovu smrt, a tek nakon pet godina povlačenja po sudovima dobio je otkaz. Obitelj preminulog Erica Garnera je u kasnijoj parnici dobila 5,9 milijuna dolara odštete. Ni ubojica 18-godišnjeg Michaela Browna, kojeg je te iste 2014. godine u Fergusonu u Missouriju nenaoružanog više puta prostrijelio policajac Darren Willson, nije dobio zatvorsku kaznu.
I za Brownovu smrt platili su 1,5 milijuna dolara porezni obveznici. Jedan od prominentnijih slučajeva bilo je ubojstvo 17-godišnjeg nenaoružanog Trayvona Martina kojeg je 2012. na Floridi, jer mu je bio sumnjiv, ubio pripadnik civilne patrole George Zimmerman (28).
Proglašen je 2013. nevinim. Slučajevi u kojima je policija optužena za prekoračenje ovlasti i pretjeranu upotrebu sile samo su se gomilali, a na njima je izrastao pokret “Životi crnaca su važni”, što je bio hashtag nakon suđenja Zimmermanu za smrt Martina.
Sudske tužbe
Zbog slučaja Altona Sterlinga, 37-godišnjeg prodavača CD-a, čija je smrt u Baton Rougeu 2016. također snimljena, te zbog smrti Philanda Castilea (32) u Minnesoti, čije je krvarenje sa suvozačkog sjedala u prijenosu uživo na Facebooku emitirala njegova djevojka - obojica su umrla zbog policijskog postupanja - veteran američke vojske Micah Xavier Johnson napao je skupinu policajaca iz Dallasa, pobio ih petoro, a devetoricu ranio.
Amerika je gotovo došla na rub građanskog rata, a Johnson je ubijen u brzoj i odlučnoj policijskoj operaciji u kojoj je robot na zabarikadiranog Afroamerikanca bacio bombu. Bilo je to prvi put u povijesti da je policija upotrebila vojnu opremu da se s nekim razračuna. I tada su uslijedile sudske tužbe, na račun pokreta afroameričke zajednice protiv policijske represije koji se okrivljavalo zbog Johnsonova zločina. Američki predsjednik Barrack Obama zatražio je tada da policija nosi na odorama kamere, a situacija došla do usijanja.
U slučaju smrti Georgea Floyda, javnost još ne zna što je na snimkama s odora. No, zajednici su snimke prolaznika i vapaji ubijenog “molim te, ne mogu disati” dovoljni. Prosvjeduju noseći transparente “Ne mogu disati” i “Dok ne bude pravde neće biti ni mira”. “To je tužno ako su građani izišli kako bi odali počast preminulom jer ovo nije način”, izjavio je neki dan glasnogovornik policije John Elder, ali medijske stupce ne prestaju puniti vijesti o razbijanju, paljenju, pljačkanju, suzavcu, bijesnoj zajednici i transparentima.
Minneapolis je morao gorjeti tri dana da bi u petak Chauvin bio priveden pod optužbom za ubojstvo trećeg stupnja. Ostala trojica bit će uskoro optužena
