Kada je odlučila da napusti nasilnog supruga Desanka je imala 60 godina.
U braku su bili četiri decenije, a cijelo vrijeme je suprug Petar zlostavljao. Sedam dana nakon što su se vjenčali slomio joj je nos. Posljednji put ju je napao 12. jula 2019. Njeni inicijali danas stoje u Femicid memorijalu, pored još četiri žene ubijene istog mjeseca u Srbiji.
"Nije joj padalo na pamet da ga napusti, prijavi i ostavi zbog uticaja društva i njegove porodice," kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) njen sin Dejan.
Petnaest dana prije no što je ubijena donesena je presuda o okončanju braka. Plan je bio da ode u Njemačku, no prije toga Desanka je otišla u sigurnu kuću u Pančevu, a suprug je dobio zabranu prilaska.
U oproštajnom pismu je napisala: "Otišla sam da živim sama bez tebe i tvoje torture, pretnji da ćeš da me ubiješ i maltretiranja mi dosta više…"
U Njemačku nikada neće stići. Umrijet će u bolnici nakon uboda koje je pretrpila dok je na stanici sa unukom čekala autobus kojim je trebala započeti novi život.
Trpile i šutile
U Srbiji žene ubijaju u gradovima, domovima i porodicama. Ubijaju ih nakon što su trpile i šutile o višedecenijskom nasilju. U skoro deceniju i po u zemlji je ubijeno 406 žena. Najčešće budu ubijene žene starije od 46 godina, poput Desanke.
Ovo su neki od podataka koje Autonomni ženski centar (AŽC) prikuplja kroz Femicid memorijal, mjesto na kojem se sjećaju svih ubijenih žena i djevojčica.
"Mi imamo ozbiljan broj starijih žena koje nikada nisu prijavile nasilje", dodaje Vanja Macanović iz AŽC-a.
Razloge u tome Macanović vidi u postojanju stigme među starijim generacijama koje misle da je sramota prijaviti nasilje.
I sam Dejan kaže da kada je bio mlađi nije bio svjestan u kakvom okruženju odrasta, da je mislio da su svi roditelji takvi prema djeci i ženi. I njegova majka je odrasla u nasilnom okruženju sa ocem koji pije i udaja je na početku djelovala kao vrsta zaštite.
"Ona je kao devojka od 17 godina to prihvatila kao normalan profil ponašanja kad vas neko voli."
Dodaje da nije mogla da bude svjesna kakav to život živi.
"I da zapravo sme da prijavi bilo kakav vid nasilja što zbog straha, pretnji, što zbog očekivanja njegovih roditelja i sestre koji su joj pružili podršku i vrstu ljubavi štiteći je, ali se takođe pravdajući kako je on takav komplikovan nervozan, nepredvidiv i da je bolje prećutati neke stvari."
U takvim uslovima počinje nasilje koje postaje dio svakodnevice "a da nisi ni svestan u šta će se to vremenom pretvoriti i kakav će uticaj imati", priča Dejan.
Osjećaj dubokog straha i stida su među prvim razlozima zašto žene trpe dugogodišnje nasilje smatra i psihologinja Biljana Slavković.
"Osećanja da su one nešto doprinele od tog osećanja krivice koje je vrlo prisutno u žrtvama. Osećanje krivice se podstiče u sistemima u kojima se normalizuje nasilničko ponašanje, u kojima se kroz razne transgeneracijske modele poručuje ženi da je normalno da ponekad pretrpi agresiju i nasilničko ponašanje svog partnera ili nekog drugog člana porodice," kaže Slavković.
Pojašnjava da i normalizacija nasilja u patrijarhalnim i konzervativnim društvima poput srpskog "sprečava žrtvu da u punom svetlu sagleda sebe u situaciji nasilja".
I za Dejana okruženje je jedno od krivaca zbog kojeg su njegova majka ali i on i sestra trpili nasilje. Jer, kaže, okruženje nije briga. No, jeste ih zanimalo, prepričava, odakle im novac, zašto je je njegov otac oženio njegovu majku i slično.
"Sredinu je sve zanimalo i o svemu su prepričavali, samo nisu o tome kako i na koji način stati na put takvom čoveku. O tome se ne razmišlja i ne zanima ih sa opravdanjem da je to njihova stvar."
Ljudi, kaže, kada čuju vrisku i da neko nekoga udara na ulici komentarišu kroz sažaljenje "jadna žena i deca" i na tome se se završi.
Međunarodne organizacije kažu da je dom najnesigurnije mjesto za ženu jer većinu slučajeva ubistava žena i nasilja počine njihovi partneri, kao što pokazuju i podaci u Srbiji.
"Meni samo nije jasno zašto se ljudima ne budi svest o tome kako i na koji način mogu da pomognu sebi i drugima i da budu zaštićeni od ovakvih stvari", pita se Dejan.
'Borba za naša prava, kako znamo i umemo'
Kratka šetnja i nekoliko razgovora sa ženama na ulicama Beograda potvrđuju raširenost rodnog nasilja. Mnoge žene sa kojima smo razgovarale ili su doživjele ili svjedočile nekom obliku nasilja. I danas bi ga sve prijavile.
No, i podaci pokazuju da su mlađe žene danas mnogo više osvještenije i upućenije, i kako kaže Macanović iz AŽC-a, bolje prepoznaju rizike koje imaju kada žive u nasilju.
"Za razliku od žena koje žive u nasilju 20, 30, 40 godina i ne vide u kakvoj se opasnosti nalaze."
Neke, poput dvadesetjednogodišnje Tamare odlučne su da reaguju. Nakon što je i sama doživjela neželjene dodire u autobusu, kada je vidjela da se to dešava i drugima nazvala je policiju. Poput nje, i dvadesetpetogodišnja Milena kaže da bi prijavila i svoje i tuđe nasilje, ali da nije sigurna u efikasnost institucija.
"Treba prijaviti zato što onda možete na njih da se žalite. Onda imate neki, takoreći argument da je ta žena zaista išla i prijavljivala i žalila se ljudima, a da niko ništa nije radio."
No, nije svako spreman da prijavi nasilje koje preživljava neko drugi.
Dvadesetjednogodišnja Sara kaže da bi radije razgovarala sa tom osobom i podstakla je da sama prijavi.
"Potencijalno bih reagovala u saglasnosti s tom osobom. Ne bih ništa radila pre toga."
Vanja Macanović iz AŽC-a kaže da "nikome ne činimo uslugu ako ne prijavljujemo nasilje."
"Oni koji znaju da neka žena, devojčica ili neka druga osoba živi u nasilju, treba da se informiše oko toga na koji način da se pomogne. Kada se čuje da se nasilje dešava, može da se pozove policija."
Ako je neko i pokušao da pomogne Desanki, priča Dejan, to su uglavnom bile riječi sažaljenja i utjehe uz savjete kako treba da ga ostavi.
"Ali, niko nije znao pa ni sama majka na koji način, kada ne možeš imati poverenja ni u koga, počevši od same policije koja je uglavnom sa njim sedela privatno i pila kafu."
Da je situacija bolja danas sa prijavama nego ranije smatra i sedamdesettrogodišnja Mirjana. Danas bi prijavila nasilje, ali nije sigurna da bi isto uradila kada je bila mlađa.
"Zato što sam imala i ja jedno iskustvo, ne nasilje, ali to verbalno je još teže možda. Patološka bolesna ljubomora i jedva sam se otarasila toga. I razvela se, naravno, zbog toga, tako da, više nikad."
Prije je, kaže, smatrala da je njen muž bio bolestan i pomagala mu da se liječi, a danas bi ga prijavila institucijama.
"Sada su žene i oslobođene, nisu više tako plašljive. Ono se ranije poveravalo prijatelji, rođaku, najbližem, sestri ili šta već. To je strašno, ne želim da se vraćam u to vreme."
'Osjećaju da im niko ne vjeruje'
Prvi, najopasniji momenat da žena bude ubijena jeste momenat kada prijavi nasilje.
"Kada napusti nasilnika ili saopšti mu odluku da će ga napustiti", pojašnjava Vanja Macanović iz AŽC-a.
To je nakon 40 godina zlostavljanja doživjela i Desanka.
Petar Mošić je u septembru 2020. malo više od godine nakon ubistva osuđen na 30 godina zatvora. Kako stoji u presudi Apelacionog suda, napad na Desanku desio se "kada je video da mu se bivša supruga neće vratiti i da nema ništa od nastavka zajedničkog porodičnog života".
Prema podacima Femicid memorijala jedna trećina ubijenih žena je prijavila nasilnika.
"Mi kao ženske organizacije sad se ponovo pitamo kako je moguće da su žene izgubile poverenje u institucije, kada se ne usuđuju da prijave nasilje," pita Macanović.
Dejan kaže da ne razumije zašto se ljudima ne budi svijest ne treba trpiti nikakav vid nasilja.
"Ni zbog koga, pa ni zbog dece, jer to samo šteti deci tokom odrastanja."
'Cilj je bilo lepše sutra'
Godinama, priča Dejan, dok je njegov otac postajao imućniji i imao saradnike u institucijama, njegova majka je bila kao "bespomoćni hrčak koji trči u točku".
"Cilj je u slučaju moje majke bilo bolje i lepše sutra. Nadala se, a zalazila sve dublje i dublje čega nije bila svesna."
Petar Mošić je dva dana nakon zabrane prilaska Desanki došao u sigurnu kuću, što su policiji prijavili Centar za socijalni rad u Pančevu i Sigurna kuća.
Dejan kaže da je njegov otac imao informaciju da ga je Sigurna kuća prijavila. Da je priveden, kaže Dejan, Desanka bi mogla da bude slobodna žena.
U Srbiji nasilje u porodici se može prijaviti na broj telefona 0800/100-600.
Postoji i SOS ženski telefon 0800/100-007 koji funkcioniše svakog radnog dana od 10h do 20h. Dostupna je i besplatna pravna podrška koju je moguće pozvati anonimno na 011 2656 178 kako bi se informisali o svojim pravima.
Brojevi za psihosocijalnu i pravnu podršku ženama mogu se pronaći za pojedinačne gradove na stranici Autonomnog ženskog centra.
Broj policije u Srbiji je 192.
